Arhiv tekstova
Ne odustajem od bavljenja politikom
U posljednje četiri godine Slaven Dulić je bio najviše rangirani Hrvat, kandidiran iz hrvatske stranke, u izvršnoj vlasti ove zemlje. U ono vrijeme mladi i perspektivni kadar DSHV-a poslije listopadskih promjena 2000. godine ušao je u Izvršno vijeće AP Vojvodine i kao zamjenik tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine bio je sudionikom svih zbivanja koja su u tom periodu od značaja za nacionalne manjine u Pokrajini.
Promjene u svojoj stranci, DSHV-u, dočekao je na gubitničkoj strani, čvrsto opredijeljen za tadašnjeg predsjednika Belu Tonkovića, s kojim je kasnije i isključen iz stranke. Sredinom ove godine pristupio je Demokratskoj stranci, ali na posljednjim lokalnim i pokrajinskim izborima nije se kao kandidat pojavio niti na jednoj listi.
HR: Vi ste kao veoma mlad čovjek postali politički aktivist, a zatim i član DSHV-a. Što Vas je motiviralo na to, u vrijeme kada se velika većina Vaših vršnjaka nije željela politički aktivirati?
Ranijih godina razmišljao sam potpuno se posvetiti struci, međutim nesretne devedesete godine prošloga stoljeća, kad su se ljudi prilagođavali određenim tendencijama u društvu, pa su i naši ljudi iz hrvatske zajednice prilazili JUL-u i raznim sličnim opcijama, uvijek sam želio biti dosljedan, i smatram da sam i bio tako što sam sve do 2000-te bio na oporbenoj strani. Od samih početaka razvoja demokracije u Subotici, skupa sa svojim prijateljima aktivirao sam se na jedan za nas mlade karakterističan način. Više puta smo ispisivali grafite po gradu »Miloševića u Haag« i druge antiratne i antirežimske parole. Sve se to i obistinilo, manje-više. Dokazalo se kako su pojedine ratne zločine činili i pripadnici JNA pa i drugih vojski, što mi tada nismo mogli znati, a i Milošević je u Den Haagu. I ne vjerujem da sam pogriješio što sam to pisao po zidovima. Tako sam već od 1990. godine bio aktivan, a od 1992. godine sam bio član DSHV-a. Smatrao sam kako je potrebno angažirati se jer su se ljudi tada prodavali »za šaku kikirikija«, a osnovne ljudske, moralne i demokratske vrijednosti su se počele urušavati. S druge strane, ono što me je motiviralo za politički angažman jest razmišljanje o manjinskim pravima i stvarnoj potrebi da i Hrvati ovdje nešto imaju, jer hrvatska nacionalna manjina nije imala bukvalno ništa.
HR: Koje su specifičnosti statusa hrvatske nacionalne manjine, kad je u pitanju ostvarivanje ljudskih prava i sloboda?
Prije svega, mi tijekom devedesetih nismo imali niti jednu instituciju preko koje bi se moglo djelovati. Zna se da je jedina institucija do uspostavljanja Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« bila Redakcija na hrvatskom jeziku na Radio Subotici, a nakon Hrvatske riječi uspostavljena je treća institucija – Hrvatsko nacionalno vijeće. Ovu prazninu pokušavao je popuniti DSHV, međutim režim Slobodana Miloševića nije uvažavao te zahtjeve. Djelomice se ova nepravda prema Hrvatima nakon 2000. godine ispravlja, ali ima se još što tu raditi.
HR: Spomenuli ste DSHV, što znači da su od početka višestranačja Hrvati imali svoju nacionalnu, političku stranku kroz koju je bio moguć politički angažman?
Naravno, ali treba reći i da su Hrvati koji su se htjeli politički angažirati bili ucjenjivani da se priključe JUL-u, SPS-u i slično, što su neki i uradili. Osobno sam tijekom devedesetih bio aktivan u DSHV-u gdje se radilo i na izradi školskih planova i programa, međutim nije bilo snage da se to uradi do kraja. Sudjelovao sam kao član delegacije DSHV-a na Hrvatskom svjetskom kongresu u Zagrebu 1999. godine, te na Kongresu federacije europskih manjina u Komarnom u Slovačkoj 2000-te. Iste godine sam se kandidirao za lokalnu skupštinu Subotice i na valu DOS-a smo i dobili izbore. Nakon toga u nekim pregovorima pojavili su se prijedlozi i da idem za dopredsjednika Skupštine općine Subotica, ali sam ja rekao da to ne dolazi u obzir, da to nema smisla prije svega smatrajući da je normalna stvar da budem vijećnik i zastupam interese moje izborne jedinice – to je Gat. Želio sam se posvetiti tome i pomoći našim ljudima – Hrvatima. Mislim da bih da sam izabran za dopredsjednika prebrzo »izgorio«, kao što se to dogodilo nekim drugim mladima ljudima. Poslije toga je u DOS-u dogovoreno da jedan zamjenik u Pokrajinskom tajništvu treba biti netko iz naših redova, ali se ispostavilo da nitko ne želi ići u Novi Sad na tu dužnost. Ja sam pak rekao da želim, stari sam autonomaš, Vojvodina je za mene sve, a volim i Novi Sad, i tako sam četiri godine proveo u Pokrajinskom tajništvu za upravu, propise i nacionalne manjine. režimske parole. Sve se to i obistinilo, manje-više. Dokazalo se kako su pojedine ratne zločine činili i pripadnici JNA pa i drugih vojski, što mi tada nismo mogli znati, a i Milošević je u Den Haagu. I ne vjerujem da sam pogriješio što sam to pisao po zidovima. Tako sam već od 1990. godine bio aktivan, a od 1992. godine sam bio član DSHV-a. Smatrao sam kako je potrebno angažirati se jer su se ljudi tada prodavali »za šaku kikirikija«, a osnovne ljudske, moralne i demokratske vrijednosti su se počele urušavati. S druge strane, ono što me je motiviralo za politički angažman jest razmišljanje o manjinskim pravima i stvarnoj potrebi da i Hrvati ovdje nešto imaju, jer hrvatska nacionalna manjina nije imala bukvalno ništa.
HR: Koje su specifičnosti statusa hrvatske nacionalne manjine, kad je u pitanju ostvarivanje ljudskih prava i sloboda?
Prije svega, mi tijekom devedesetih nismo imali niti jednu instituciju preko koje bi se moglo djelovati. Zna se da je jedina institucija do uspostavljanja Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ« bila Redakcija na hrvatskom jeziku na Radio Subotici, a nakon Hrvatske riječi uspostavljena je treća institucija – Hrvatsko nacionalno vijeće. Ovu prazninu pokušavao je popuniti DSHV, međutim režim Slobodana Miloševića nije uvažavao te zahtjeve. Djelomice se ova nepravda prema Hrvatima nakon 2000. godine ispravlja, ali ima se još što tu raditi.
HR: Spomenuli ste DSHV, što znači da su od početka višestranačja Hrvati imali svoju nacionalnu, političku stranku kroz koju je bio moguć politički angažman?
Naravno, ali treba reći i da su Hrvati koji su se htjeli politički angažirati bili ucjenjivani da se priključe JUL-u, SPS-u i slično, što su neki i uradili. Osobno sam tijekom devedesetih bio aktivan u DSHV-u gdje se radilo i na izradi školskih planova i programa, međutim nije bilo snage da se to uradi do kraja. Sudjelovao sam kao član delegacije DSHV-a na Hrvatskom svjetskom kongresu u Zagrebu 1999. godine, te na Kongresu federacije europskih manjina u Komarnom u Slovačkoj 2000-te. Iste godine sam se kandidirao za lokalnu skupštinu Subotice i na valu DOS-a smo i dobili izbore. Nakon toga u nekim pregovorima pojavili su se prijedlozi i da idem za dopredsjednika Skupštine općine Subotica, ali sam ja rekao da to ne dolazi u obzir, da to nema smisla prije svega smatrajući da je normalna stvar da budem vijećnik i zastupam interese moje izborne jedinice – to je Gat. Želio sam se posvetiti tome i pomoći našim ljudima – Hrvatima. Mislim da bih da sam izabran za dopredsjednika prebrzo »izgorio«, kao što se to dogodilo nekim drugim mladima ljudima. Poslije toga je u DOS-u dogovoreno da jedan zamjenik u Pokrajinskom tajništvu treba biti netko iz naših redova, ali se ispostavilo da nitko ne želi ići u Novi Sad na tu dužnost. Ja sam pak rekao da želim, stari sam autonomaš, Vojvodina je za mene sve, a volim i Novi Sad, i tako sam četiri godine proveo u Pokrajinskom tajništvu za upravu, propise i nacionalne manjine. HR: Istovremeno ste bili i vijećnik u subotičkoj skupštini. Koliko ste zadovoljni, jeste li uspjeli ostvariti ono što ste sebi zacrtali, kad su u pitanju interesi birača koji su Vas birali?
Odlazeći na novu funkciju morao sam se baviti širom problematikom Hrvata, kao i drugih nacionalnih manjina na cijelom teritoriju Vojvodine. Kao šef vijećničke skupine DSHV-a u subotičkoj skupštini pokušavao sam inicirati neke stvari koji se tiču Hrvata. Inicijativa za formiranje Dječjeg kazališta je, na primjer, potekla od naše vijećničke skupine, što je zatim i usvojeno i prvi put u proračunu se pojavljuje stavka za dječje kazalište na hrvatskom jeziku nakon naše inicijative. Nadalje, faktički smo uveli u službenu uporabu hrvatski jezik isto kao i mađarski jezik. Iako je odlukom Ustavnog suda ta odluka izbrisana, mi smo je ipak uspjeli izmijeniti. U internim pregovorima u DOS-u smo utjecali na izbor i postavljanje ravnatelja škola pri čemu smo se borili za svakog ravnatelja pojedinačno, a indirektno je potpomognuto i osnivanje »Hrvatske riječi«.
HR: Kao pokrajinski dužnosnik ovlašteni ste bili za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u cijeloj Pokrajini. Možete li nam reći nešto više o položaju Hrvata u Srijemu, Banatu, Podunavlju?
Što se tiče Pokrajine sudjelovao sam u osnivanju hrvatskih kulturno-umjetničkih društava u Vajskoj, Lemešu, Bajmoku, Sonti. To smo podržali i pomogli, a nekim drugim KUD-ovima smo pomogli da se »dignu na noge«, jer u tim rubnim krajevima gdje žive Hrvati nije postojala politička angažiranost niti kroz hrvatsku stranku niti kroz druge stranke. Nije postojalo ništa. Što se tiče HKC »Srijem« u Srijemskoj Mitrovici, i tu je Pokrajinsko tajništvo pomoglo da se dovrši formalna registracija, jer prije toga nisu htjeli niti da ga registriraju.
Mogu reći, kao jednu zanimljivost, da ono što je karakteristično za naša, hrvatska društva u Vojvodini, jest da rijetko koje društvo ima u svom obilježju nešto od hrvatskog narodnog grba. Par puta sam stoga pomogao da i po svom obilježju ova društva budu prepoznatljiva kao hrvatska.
HR: Četiri godine ste se bavili problematikom nacionalnih manjina u Pokrajini. Koje biste pozitivne rezultate i uspjehe tog Tajništva naglasili?
Jedan od pozitivnih rezultata svakako je donošenje odluke o višejezičnim obrascima izvoda iz matičnih knjiga i o načinu upisa u njih, kao i to da je Tajništvo bilo jedna od ključnih poluga u donošenju Omnibus zakona. Pokrajinsko tajništvo aktivno sudjeluje u koncipiranju saveznog Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i etničkih zajednica, a isto tako i u donošenju odluke o pokrajinskom ombudsmanu. Također je usvojena Odluka o bližem uređivanju pojedinih pitanja službene uporabe jezika i pisama nacionalnih manjina na teritoriju AP Vojvodine, koja proističe iz Omnibus zakona.
Smatram kako je, što se tiče pravne legislative u ovim okolnostima i mogućnostima Omnibus zakona, apsolutno postignut maksimum.
Uveli smo i novi »standard« u Pokrajinu, jer smo uveli natječaj u kojem se točno zna koja manjina koliko novca dobiva i za što ih dobiva, a o raspodjeli sredstava unutar nacionalne zajednice konzultiraju se nacionalna vijeća. Ta sredstva su još uvijek nedostatna s obzirom na potrebe i mi se borimo da ona budu veća. Isto tako, iako niti jednim zakonom nismo bili dužni financirati nacionalna vijeća, Pokrajina je to činila jer vijeća nisu dobivali sredstva za svoj rad od Republike Srbije ili Savezne države, sada Državne Zajednice, koja ih je i osnovala. Isti princip, dakle princip natječaja, korišten je i kod vjerskih zajednica.
HR: Kad je u pitanju hrvatska nacionalna manjina, je li ostvaren određeni napredak?
Pored već spomenutog, što se tiče Hrvata i nekih drugih manjina smatram da je postignuta određena razina povjerenja jer im se pomoglo u više navrata kod osnivanja kulturno-umjetničkih društava i nevladinih udruga logistički i pravno, a isto tako po prvi puta se oni nalaze u redovnom financiranju. Također, u Poslovniku o radu Skupštine AP Vojvodine hrvatski jezik je u službenoj upotrebi. U Statutu APV još uvijek nije, ali je pokrenuta inicijativa Skupštine APV pred Narodnom skupštinom Republike Srbije o izmjeni Statuta i o uvođenju i hrvatskog jezika u Statut APV. Također, postavljeni su i sudski tumači za hrvatski jezik, a u prevodilačkoj službi Tajništva za propise, upravu i nacionalne manjine uposlen je prevoditelj za hrvatski jezik. Tako se u normalnom tijeku Skupštine može tražiti prijevod na hrvatski. Osim ovog navedenog, prvi put za vrijeme ovog mandata pokrenuto je i obrazovanje na hrvatskom jeziku. Isto tako, mogu reći da su sve udruge, koje su nam se obratile s molbom za pomoć s valjanim projektima, dobile određena financijska sredstva.
HR: Koje probleme biste izdvojili kao još uvijek neriješene?
Direktno zastupstvo predstavnika nacionalnih manjina u Skupštini Vojvodine još je uvijek neriješeno, a određeni problemi postoje i u komunikaciji s organizacijskim jedinicama republičkih institucija u Vojvodini, kao što su na primjer policija i sudstvo, zatim s javnim poduzećima kojima je osnivač Republika i centar u Beogradu kao na primjer ŽTP.
Tu je i problem razine izvornih ovlaštenja pokrajinskih tijela koji je još uvijek nizak, i pretežno se radi o povjerenim ovlaštenjima, a tu je i problem nedostatnih ukupnih sredstava za sve nacionalne manjine. Može se konstatirati i da je tek sad formiran republički Savjet za nacionalne manjine, iako je davno trebao biti formiran na saveznoj razini. Manjine se osim toga još uvijek ne nalaze u redovitom proračunu, nego su u okviru proračunske rezerve isto kao i poplave, elementarne nepogode itd.
Također, službena uporaba hrvatskog jezika i pisma je problematična u onim općinama koje još nisu prilagodile svoje statute pozitivnim propisima ove države.
HR: Nedavno ste postali članom Demokratske stranke. Što Vas je motiviralo na to?
Mogao sam birati između dvije mogućnosti: ili da se prestanem baviti politikom, ili da ovih desetak godina iskustva u politici iskoristim u radu stranke koja mi je najbliža prema svojim demokratskim principima.
HR: Očekujete li da ćete u Demokratskoj stranci morati mijenjati neke svoje političke stavove i ciljeve, ili smatrate da kroz ovu stranku nastavljate ono što ste započeli u DSHV-u?
Ne smatram da ću išta morati mijenjati. Mislim da su od formiranja višestranačja u ovoj zemlji, barem što se tiče općih načela, DSHV i DS faktički uvijek bili na istoj strani.
Tjelovježbu zamijenio politikom
Slaven Dulić rođen je 1970. godine u Subotici, gdje je završio osnovnu i srednju medicinsku školu. U Novom Sadu je završio Fakultet fizičke kulture, na kojem je upisao i poslijediplomske studije. Pet godina je radio u osnovnoj i srednjoj školi »Žarko Zrenjanin« u Subotici kao profesor tjelesnog odgoja, a 2000. godine je izabran za vijećnika u Skupštini općine Subotica ispred Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Iste godine je imenovan i za pomoćnika pokrajinskog tajnika za upravu, propise i nacionalne manjine s ovlaštenjima zamjenika. Na elektorskoj skupštini hrvatske nacionalne manjine izabran je za vijećnika Hrvatskog nacionalnog vijeća Srbije i Crne Gore. Nakon raskola u DSHV-u isključen je iz te stranke, a politikom se nastavlja baviti u redovima Demokratske stranke.
