Arhiv tekstova

Protiv manifestiranja hrvatske nacionalne svijesti bačkih i baranjskih Bunjevaca i Šokaca, u sklopu očekivanog unutarnjeg preuređenja Kraljevine Jugoslavije i težnja bačkih Hrvata za priključenjem Banovini Hrvatskoj, najviše se istaknuo Srpski kulturni klub u Subotici. 

Srpski kulturni klub osnovalo je potkraj 1936. u Beogradu 70 osnivača iz srpske intelektualne, političke i gospodarske elite, radi društvenoga, kulturnog i gospodarskog razvoja Srba u Kraljevini Jugoslaviji. Predsjednik je bio Slobodan Jovanović. Nakon uspostave Banovine Hrvatske, djelovao je kao najžešći kritičar unutarnje reforme započete Sporazumom Cvetković-Maček, a tijekom 1940. godine postao glavnim nositeljem protusporazumskog pokreta pod parolom »Srbi na okup«. Tako je Slobodan Jovanović izjavio Ivanu Meštroviću: »Do potrebe ćemo dignuti srpstvo na noge, pa će biti krvi do koljena!.. Sporazum... potpisao ga je jedan Ciganin… Vidjet ćemo to… Taj i takav sporazum ne obavezuje Srbe« (I. Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje). Srpski kulturni klub najviše je svojih pododbora osnovao u onim dijelovima Jugoslavije u kojima je »bila ugrožena srpska nacionalna misao i srpsko nacionalno biće«. Do uspostave Banovine Hrvatske, Srpski kulturni klub osnovao je u Vojvodini ogranke i pododbore u Somboru, Rastini, Riđici, Subotici, Bajmoku, Bačkom Sokolcu, Bačkoj Rogatici, Pačiru, Martonošu, Horgošu, Vršcu i Novom Bečeju, a kao glavni cilj postavio im je rad na isticanju srpskog karaktera Vojvodine.

Među bačkim i baranjskim Hrvatima, osim tiskanja dva pamfleta Aleksandra Martinovića Istina o Bunjevcima i Šokcima te Hrvatskom pevačkom društvu Kolu, razvijen je čitav niz političkih aktivnosti, čega su vrhunac bili događaji u ožujku 1940. godine u kojima su otvoreno izricane oružane prijetnje Bunjevcima i Šokcima zbog težnji priključenju Banovini Hrvatskoj, u sklopu preuređenja države.

 

Odgoda Sabora

 

Evo što o tome piše Matija Evetović u svojoj Kulturnoj povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata:

»Protiv hrvatstva Bunjevaca i Šokaca podigao se Srpski klub u Subotici, koji je osnovan 28. studenoga 1939. god. Ovaj klub je priredio skupštinu svih srpskih kulturnih društava, na kojoj je donesen zaključak, da prosvjeduju protiv namjera Bunjevaca i Šokaca – Hrvata, koji žele, da se ovi krajevi, gdje su oni u većini, priključe Banovini Hrvatskoj. Na ovom sastanku su se čuli žučni napadaji na Bunjevce Hrvate samo zato, što se oni smatraju sastavnim dijelom hrvatskog naroda. U svojim neistinitim razlaganjima Srbi su tako daleko pošli, da su o Subotici, toj metropoli bunjevačkih Hrvata, u svojoj predstavci Kr. vladi tvrdili, da i u prošlosti kao i u sadašnjosti ima čisto srpski karakter. (Jutarnji list, 2. prosinca 1939.) 

Bunjevački i šokački Hrvati i ovaj su napadaj najodlučnije odbili, koji ih je vrijeđao do dna njihove hrvatske duše. Oni su ponovo javno očitavali svoju hrvatsku svijest na Razgovoru Subotičke matice 7. siječnja 1940. god., kojem je prisustvovao i ministar dr. Josip Torbar kao izaslanik dr. Vladimira Mačka. Blaško Rajić je energično odbio sve napadaje raznih političkih spekulanata na bunjevačke i šokačke Hrvate i manifestirajući za Zagreb i hrvatstvo tražio je za Bunjevce i Šokce hrvatske škole na koje imamo pravo kao Hrvati. (Subotičke novine, br 2/1940)

Bunjevački i šokački Hrvati zakazali su za 9. ožujka 1940. god. Sabor kulturnih društava u Bačkoj i Baranji a za 10. ožujka 1940. god. veliku manifestacionu skupštinu, da još jedanput javno očituju hrvatsku svijest pa da jednom za svagda prekinu svaku prepirku o ovome pitanju. To bi bila takva manifestacija, kakve Subotica još nije vidjela. Najavilo je svoje prisustvo preko 50.000 ljudi. Na ovoj svečanosti dr. Juraj Krnjević, senator zastupao bi vođu hrvatskoga naroda dr. Vladimira Mačka, a prisustvovali bi i svi hrvatski ministri. Tada bi se izreklo, što smo i što hoćemo, da sami utvrdimo naše opće narodne, kulturno-prosvjetne težnje i zahtjeve i da stvorimo zaključke za našu sretniju i ljepšu budućnost. Ali Srpski klub u Subotici ni sada nije mirovao. Svojim postupkom prisvaja neko pravo na Bunjevce i Šokce, na njihovu zemlju, gdje su oni - u većini, na njihove najsvetije osjećaje i na njihove duše, kao da su oni ikakva besvjesna masa bez svoje vlastite volje. Ali je sve bilo uzaludno. Bunjevci i Šokci dosad su jasno i otvoreno pokazali što hoće, što misle što osjećaju, a protiv njihove volje ništa se ne može učiniti, niti im narinuti volju Srba, koji su prema njima u ogromnoj manjini. Srpski klub je uspio u svojim smicalicama. Ovaj Sabor nije se održao. Ali odgoda ovoga Sabora u Subotici samo je dokaz više, da su propale sve nade i sva nastojanja velikosrpskih šovinista, da odcijepe Bunjevce i Šokce od hrvatskog stabla i da ih strpaju u ‘Srbe katoličke vere’«. (Hrvatski list, Osijek, 10. ožujka 1940.)

 

Četvrto pleme

 

Posljedica odgode ovoga Sabora bila je ostavka Gradskog poglavarstva i vijeća u Subotici. U obrazloženju je rečeno, da su za apsolutnu nedjeljivost Subotice od Srbije, da su za slogu Bunjevaca i Srba. Kako pak kod mjerodavnih postoji uvjerenje protivno njihovom ideološkom shvaćanju, a ne žele da ometaju pravo mjerodavnih, zato podnose ostavku. (Novosti, Zagreb, 19. ožujka 1940.)

Na ovu ostavku osvrnuli su se svi hrvatski listovi. U svezi s ovom ostavkom splitski Narodni list, kome je glavni urednik dr. Grga Anđelinović, donosi lijep članak, u kojem kaže: »U novinama čitamo izjavu svrgnutog odbora gradske općine u Subotici. Ne ulazimo u ovaj spor, kao što ne potežemo ovime pitanje Vojvodine. Hoće li Vojvodina kao cjelina pripasti projektovanoj banovini Srbiji ili će šest srezova od nje otcijepiti i pridružiti Banovini Hrvatskoj, za nas nije od kapitalne važnosti. I u jednom i u drugom slučaju cijela Vojvodina ostaje u Kraljevini Jugoslaviji. Ali ovom prilikom hoćemo da upozorimo na šovenski i vrlo opasan stav nekih srpskih političkih krugova, koji radi sitnih plemenskih ili političko partijskih razloga stvaraju u našem narodu četvrto pleme ili čak četvrti narod bunjevački...« (Narodni list, 21. ožujka 1940.)