Arhiv tekstova

 

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1931. Jugoslavija) nastala je od više različitih povijesnih pokrajina, različitoga nacionalnog sastava, političkih i kulturnih tradicija ekonomske razvijenosti, pravnoga sustava itd. Pokušaj da se u državu uneseni različiti sustavi lokalnih samouprava (županije i kotari odnosno okruzi i srezovi) unificiraju tzv. Vidovdanskim ustavom iz 1921. i Zakonom o oblasnoj i sreskoj samoupravi iz 1922. godine kroz 33 oblasti (bački i baranjski Hrvati su bili u okviru Bačke oblasti sa sjedištem u Novom Sadu), nije uspio već se zadržala prijeratna administrativna podjela. Jedan od najznačajnijih zakona nakon uvođenja diktature Kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. bio je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja od 3. listopada 1929. godine. Osim što je njime država dobila novo ime (Kraljevina Jugoslavija), kralj je zemlju podijelio na 9 područja koja je, koristeći se hrvatskim povijesnim nazivom, nazvao banovinama. One su bile administrativna područja bez ikakve samouprave, a na čelu im je bio ban kojega je postavljao kralj. Već i samim nazivima po geografskim kriterijima te heterogenim područjima koja su ulazila u sastav pojedinih banovina željele su se izbrisati nacionalne i povijesne granice u duhu ideologije integralnoga jugoslavenstva. Tako su u sastav Dunavske banovine ušle Bačka, Baranja, cijeli Srijem te sjeveroistočna Srbija osim Beograda. Sjedište Dunavske banovine bilo je u Novom Sadu, gdje je izgrađena nova upravna zgrada – Banovina – koja je danas sjedište pokrajinske vlade. 

 

Početak federalizacije Jugoslavije

 

Izmjena ovakvog teritorijalnog uređenja počela je u sklopu rješavanja hrvatskoga pitanja u Kraljevini Jugoslaviji i stvaranja mogućnosti za opstanak jugoslavenske države u okolnostima zaoštrenih europskih političkih prilika uoči II. svjetskog rata Sporazumom Cvetković-Maček donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj od 26. kolovoza 1939. Kako je Banovina Hrvatska, za razliku od ostalih banovina, imala relativno široku autonomiju, time nije samo uspostavljeno asimetrično državno uređenje nego je i počela federalizacija Jugoslavije. Banovina Hrvatska nastala je spajanjem Savske i Primorske banovine te kotareva s apsolutnom hrvatskom većinom stanovništva (Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica) iz drugih banovina. Prvi ban bio je dr. Ivan Šubašić.

Evo što je u članku G. Lakošića (?) pod naslovom Banovina Hrvatska pisala Subotička Danica za 1940. godinu:

 

»26. kolovoza o. g. pristupilo se stvarno rješavanju krup­noga problema, koji pritište ovu državu već dvadeset go­dina, a priznat je pod imenom ‘hrvatsko pitanje’. Kao prvi korak početak rasplitanja ovoga čvora, što su ga kratkovidni i umišljeni ljudi 20 g. mrsili bila je uspostave Banovine Hrvatske s privreme­nim teritorijem… Opseg novoustanovljene Banovine Hrvatske iznosi preko 66 000 km2 s preko 4 i po milijuna stanovnika…. U novim granicama Hrvatske našle se je skupa nekadašnja trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, ponovo se drži slavonska ravnica s divnim Jadranom, ponovo su pale umjetno stvorene i nametnute granice između Dal­macije i ostale Hrvatske. Uz današnji centar Hrvata – bijeli Zagreb – prislonio se drevni grad sv. Vlaha nezaboravni Dubrovnik, sa svojim ogromnim kulturnim blagom i grobljem svojih ‘gospara’. Htjedoše nam ga oteti!!! K njima se pridružio i dio kršne Hercegovine, romantične i zamišljene Bosne, kićenog Srijema.«

Iako su iz Dunavske banovine, Banovini Hrvatskoj pridruženi iločki i šidski kotar, tijekom pregovora Cvetković-Maček raspravljalo se i o budućoj pripadnosti šest kotareva Bačke i Baranje u kojima su Hrvati činili 90 posto slavenskog stanovništva (kotarevi: Darda i Batina u Baranji te Subotica, Sombor, Apatin i Odžaci u Bačkoj). Naime, u višemjesečnim političkim pregovorima koji su prethodili sporazumu Cvetković-Maček, razgovaralo se i o tome kako granice Banovine Hrvatske nisu konačne i da će poslije doći do odgovarajućih izmjena u sklopu uređivanja ukupnosti srpsko-hrvatskih odnosa i državnog preuređenja, budući da je hrvatska strana smatrala utvrđena rješenja privremenima, tj. etapom u cjelovitu preuređenju jugoslavenske kraljevine.

Evo što u istom članku piše o tome Subotička Danica:

»U okviru današnje Hrvatske je velika većina hrvatskog naroda, naknadnim nadopunama i preuređenjem ovaj će se broj još povećati, a hrvatske zemlje još upotpuniti… Od 27. kolovoza... Hrvatska nije više zatomljena samo u srcima svoje djece, nego su njezine granice, iako privremene, ispisane na zemljopisnim kartama… Nitko se ne vara, da je time udovoljeno svim opravdanim i neizbježnim zahtjevima Hrvata. Ovo je samo prvi korak, početak… Ovo je put, kojim Hrvatska postaje opet svoja, i na tom putu, Bački Hrvati čvrsto vjeruju, da ne će ostati izvan krila majke Hrvatske nego da će Subotica i dalje stražu stražiti, ali na granici Hrvatske.«

Da su i ranije postojali politički planovi uključenja dijelova Bačke hrvatskom dijelu jugoslavenske države potvrđuje i Ivan Meštrović u svojim Uspomenama na političke ljude i događaje, kada opisuje posljednji razgovor s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem pred njegov put u Marseille kada je na njega izvršen atentat 1934. Tom prigodom kralj mu je rekao:  

»Ja sam stvorio svoj plan, ali vi mi morate dati časnu riječ da ovo nećete nikomu kazati. Ja sada idem u Bugarsku, a onda u Francusku… Molim vas da se pobrinete za prvi sastanak između mene i dr. Mačeka i da taj sastanak bude u vašoj kući. Ja ću s njime riješiti hrvatsko-srpski problem. Na povratku iz Francuske, doći ću u Zagreb preko Splita. Uvjeren sam da Srbi iz Srbije ne oskudijevaju na zdravu razumu, ali im nedostaje dobra volja za rješenje ovoga problema. Ja ću podijeliti zemlju na dvije polovine, srpsku i hrvatsku. Ova druga obuhvatit će Savsku, Primorsku i Vrbasku banovinu, pokrajinu Baranju i hrvatski dio pokrajine Bačke sa Suboticom. Neke korekture će biti učinjene u Srijemu, ali se u Hrvatsku neće uključiti Zemun.«

 

Težnja Bunjevaca i Šokaca k priključenju Banovini Hrvatskoj

 

Među Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj razvila se široka aktivnost u artikuliranju težnja k priključenju Banovini Hrvatskoj, još i za vrijeme samih pregovora između Cvetkovića i Mačeka. Tako je, među ostalim, zagrebački Pododbor Hrvatske kulturne zajednice 23. travnja 1939. u prostorijama Hrvatskoga glazbenoga zavoda održao Bunjevačko-šokačku matineju. Na dočeku u Zagrebu 22. travnja, Blaško Rajić se kraćim govorom obratio okupljenim građanima te naglasio da je u Zagreb došao prvi put nakon dvadeset godina kako bi posvjedočio da se Bunjevci i Šokci osjećaju samo kao Hrvati i da svoju sudbinu vežu za Zagreb kao centar Hrvatske, koji je ujedno i centar bačkih Hrvata.  Članovi izaslanstva oko 50 bačkih Hrvata, među ostalim, bili su i zastupnici subotičkoga HSS-a Josip Vuković – Đido i dr. Mihovil Katanec, Ive Prćić i Petar Pekić. 

Prije početka Bunjevačko-šokačke matineje veliko izaslanstvo bunjevačko-šokačkih Hrvata primio je u svom domu i predsjednik HSS-a dr. Vlatko Maček. Josip Vuković - Đido u pozdravnom govoru izrazio je želju da dr. Maček i HSS zastupaju i bačko-baranjske Hrvate u budućim hrvatsko-srpskim pregovorima, na što se vođa hrvatske opozicije i obavezao. Na samoj pri­ redbi okupio se velik broj uglednika te je dvorana Hrvatskog glazbenog zavoda bila ispunjena do posljednjega mjesta. Glavni govornici bili su Blaško Rajić, Josip Vuković Đido i Ive Prćić. Evo što o svečanosti piše Aleksa Kokić (pod pseudonimom Zvonimir Alkić) u članku Slavlje bački Hrvata u Zagrebu u Subotičkoj Danici za 1940. godinu:

»Tom zgodom je cijeli kulturni Zagreb na čelu s Hrvatskim Metropolitom drom Alojzijem Stepincem i izaslanikom Vođe hrvatskoga naroda drom Ivanom Torbarom posvjedočio svoju bezgraničnu ljubav prema bunjevačko šokačkim Hrvatima. Oduševljeni pljesak dupkom pune dvorane Hrvatskog Glazbenog Zavoda je pozdravljao svaku točku bunjevačko šokačke matineje, a to oduševljenje je postiglo svoj vrhunac, kada se na govornici pokazao Vođa bačkih Hrvata Blaško Rajić. On je jezgrovitom govoru iz­ nio sve karakteristike, koje Bunjevce i Šokce čine Hrvatima. Na koncu je snažnim riječima naglasio, da bački Hrvati svoju sudbinu povezuju s Hrvatima iz Zagreba, s kojima žele imati jednaku buduć­nost.«