U katalogu zanatlija iz 1906. godine Szabadka sz. kir. város, autora Sándora Makiseva, u Subotičkom gradskom arhivu postoji podatak da je te godine u gradu registrirano 36 berbera i 6 češljarica (1906:104,105, 108). Vjerojatno je žena koje su uređivale kosu bilo puno više, međutim nisu imale za to otvorene obrte. Iza Prvog svjetskog rata, dolaskom novih modnih trendova kada je i potreba postala veća, otvara se niz frizerskih salona koji nude, osim vodene ondulacije i trajne ondulacije. Korisnice tih salona su gospođe iz visokog društva, a one slabijeg imovnog stanja, u cilju praćenja mode, morale su se snaći na drugi način:

»Mi nismo išle kod frizera, same smo umotavale kosu na krpice. Na komad krpice se stavio papir, pa smo oko nje umotale kosu i svezale preko noći. Kada je bilo nešto svečanije, bila je divojka u ulici koja je dolazila u kuću privatno i pravila nam frizuru.«

(Kazivačica iz Subotice, rođena 1929. godine u Subotici)

 

KAPICE, KONĐE I MARAME

 

Osim u rijetkim prigodama, Bunjevke nisu išle gologlave, već su kosu pokrivale maramom.  Maramu su stavljale na glavu čim bi se »zadivojčile« (kada je počela djevojka nositi dugu suknju). O načinu uplitanja kose pisala je Kata Suknović u članku Marame, kapice, kićenje objavljenom u tjedniku Hrvatska riječ 2013. godine:

»Kosu su mlade cure plele u kurđup spleten od više sitnih pletenica pripet trnodlama (špangama). Udane su Bunjevke pletenice slagale u konđu ili kapicu. Konđa je danas uvriježeni naziv za spletenu kosu, ali također i pokrivalo za glavu. Kapica je slična konđi, a razlika je u načinu povezivanja i u tome što kapica otkriva jedan dio kose sprijeda«. Dr. Sekulić o načinu na koji su Bunjevke uređivale oglavlje navodi sljedeće: »Kada se cura ‘zadivojčila’ plela je svoju kosu u pletenice u kurđup (vrpca, traka). Kosa spletena najprije u pletenice (često više sitnijih) slagala se zatim u kurđup, a pribadače kojima se kosa ‘pripinjala’ bile su trnodle (mogle su biti od kosti li jače žice) ... zabilježeno je da su djevojke prije kurđupa u obične dane pletenice slagale u vinac, a udane Bunjevke pak i konđu (naziv za spletenu kosu, ali i za pokrivalo za kosu). Nakon vjenčanja, o ponoći u svadbenoj noći nevjesti se skidao ‘vinac’ i na glavu stavljalo pokrivalo – konđa. I od tada do groba nije se Bunjevka pojavljivala bez konđe; doma je smjela skinuti rubac (maramu) ali konđu nikada. Konđe su se šivale od samta, svile, boje su bile različite i brižno vezene platom. Međutim, za svakidašnju upotrebu konđa je pravljena od tkanine koja se mogla prati. Zanimljivo je također spomenuti da je konđa pokrivala svu kosu, bila je namaknuta na čelo, dok je kapica otkrivala vijenac kose oko čela i bila malo zabačena natrag«.

 

MARAME

 

Marame su mogle biti suknene, svilene, atlsne, kumašne, marcelinske – od tanke venecijanske svile, tilorske koje su dobile naziv po tkanini koja se proizvodila u gradu Tulle i ukražene vezom. U Bunjevačkoj danici od 1929. godine je zapisano:

»Bunjevački je povežljaj tako značajan da ćeš Bunjevku poznati između hiljadu drugih.« (1929:87)

Marame su se vezale na poseban način: postojala je forma od tvrdog papira, ona se ulagala u bijelu, uštirkanu i uglačanu maramicu, te se sve skupa ulagalo u maramu. Pri povezivanju marame »na dva karaja«, formirale su se četiri mrske s obiju strana. S kolikom se pozornošću prilazilo vezivanju marame, govori sljedeći kazivač: 

»Vezivanje marame je trajalo oko sat vrimena. Vezivale su je sve dotle dok ne pogode tako da točno simetrično stoji.« (Kazivač iz Subotice, rođen 1929. godine na salašu u Đurđinu)

Marama je svojevrsni simbol identiteta Bunjevki, te kao zanimljivost donosim opis fotografije dr. Tihane Petrović Leš objavljene u katalogu izložbe održane u Etnografskom muzeju u Zagrebu 1998. godine pod naslovom Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca. Naime, na fotografiji snimljenoj između 1930. i 1934. godine nalaze se dvije djevojke obučene u suvremene haljine tog doba, a koje na glavi imaju povezane marame na način kako su ih nosile Bunjevke. Isprepliće se suvremeno i tradicijsko uz želju zadržavanja bunjevačkog identiteta (1998:25).