Arhiv tekstova

Kraljevina Jugoslavija bila je regionalna država, tvrdi Marko Pavlović. O tome smo već pisali u prethodnom nastavku. Slijedeći ovu konstataciju istražit ćemo kako je došlo do stvaranja banovina, prije svega fokusirat ćemo se na teritorijalno drugu najveću banovinu, koja se zvala Dunavska banovina, čije je sjedište bilo u Novom Sadu. Teritorij ove banovine obuhvaćao je: Baranju, Bačku, Banat, Srijem, Šumadiju i Braničevski okrug. Formirana je odlukom kralja Aleksandra 3. listopada 1929. godine. Na njenom teritoriju po popisu stanovništva iz 1931. godine živjelo je 2.387.495 stanovnika, po veličini i brojnosti žitelja bila je druga u kraljevini iza Savske banovine.

 

Što je prethodilo formiranju banovina?

 

Nova južnoslavenska država Kraljevina SHS počevši od nastanka imala je mnogo problema, već na otoku Krfu, gdje su vršeni prvi ozbiljni dogovori o budućoj državi. Stalni su bili politički sukobi između hrvatskih federalista i srpskih unitarista, odnosno centralista. Vrhunac ovih sukoba bilo je ubojstvo braće Radić u Narodnoj skupštini 1928. godine. Kralj Aleksandar je odlučio »stvari uzeti u svoje ruke« i iduće, 1929. godine uveo je tzv. Šestosiječanjsku diktaturu. Raspustio je Narodnu skupštinu, zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, zabranio političke skupove, uveo cenzuru, proglasio je ideologiju »univerzalnog jugoslavenstva« i državu je preimenovao u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto »oblasnog regionalizma« uveo je »banovski regionalizam«. Do ovoga je došlo na pritisak tadašnjih »stranih faktora«. Naime, pred samo zavođenje diktature, iz savezničkih se zemalja od kralja Aleksandra tražilo da učvrsti jugoslavensko narodno i državno jedinstvo, ali i da decentralizira upravu. Britanski veleposlanik u Beogradu 1928. godine smatrao je da je »centralna vlada... skandalozno zanemarivala potrebe uspostavljanja odnosa između sastavnih dijelova Kraljevine  na novim osnovama«. Po njegovu shvaćanju postalo je »jasno da je neophodno provesti reviziju (Vidovdanskog) Ustava; tom revizijom bi 33 oblasti, koje ne predstavljaju političke, ekonomske i geografske cjeline, bile zamijenjene mnogo većim pokrajinama, koje bi u znatnoj mjeri raspolagale lokalnom autonomijom i bile ekonomski i financijski neovisne«, piše Marko Pavlović. Kao što smo rekli, 3. listopada donesen je Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja i formirane su banovine. Tadašnja je vlada ovaj čin ovako obrazlagala: »Ovakvom podjelom se centralna uprava rasterećuje, a administracija se uprošćava i cjelishodnije organizira. Prenošenje mnogih važnih nadležnosti s centrale omogućit će brže svršavanje mnogih poslova, koji su i zbog dosadašnjeg uređenja bili u zastoju... banovine nose nazive po najpoznatijim rijekama koje kroz njih protječu. Pri određivanju granica novih banovina vodilo se prvenstveno računa o tome da te granice budu prirodne, tj. da idu planinskim grebenima ili duž velikih rijeka.« U jednom tadašnjem novinskom članku (Politika) pisalo je: »Uvođenjem zvanja bana, uz ukidanje zvanja velikog župana, učinjen je ustupak hrvatskoj tradiciji, na račun srpske.«

 

Dunavska banovina

 

Za naša razmatranja najvažnija je Dunavska banovina, jer je u nju bila uključena i današnja Vojvodina,  o tome Josip Smodlaka piše: »Najnovija srpska stečevina je prekodunavska, višejezična Vojvodina sa središtem u Novom Sadu.«. I tu je počeo problem, jer tada većinu stanovništva u Vojvodini nisu činili Srbi i Hrvati, a da bi se osigurala većina slavenskog stanovništva ovoj je oblasti priključena i Šumadija s Braničevom (što je govorio predsjednik vlade o granicama banovina?!). »Povezivanje Vojvodine sa Šumadijom nailazilo je na povoljan prijam među Vojvođanima u Beogradu. Smatralo se da srpski živalj ne bi imao apsolutnu većinu da je banovinu činio samo teritorij Vojvodine«, tvrdi neimenovani izvor na Wikipediji. I stvarno, po popisu iz 1931. godine u Dunavskoj banovini Srbi i Hrvati su činili 56,90 posto stanovništva (oni su se računali zajedno), od kojih je pravoslavne vjere bilo 54,90 posto (dosta tijesna razlika). Banovine nisu pratile povijesne granice, formirane su s izričitim ciljem da se »povijesne pokrajine« razbiju. Otvorena diktatura kralja Aleksandra je formalno ukinuta donošenjem Oktroiranog ustava 3. rujna 1931. godine, ali do stvarnih političkih promjena je došlo tek  nakon ubojstva kralja u Marselju (1934.). Regent knez Pavle je 1935. godine raspisao izbore za Narodnu skupštinu. U Novom Sadu ove političke promjene su bile djelotvorne (a nova banovina je bila i bogata). Po projektu Dragiše Brašovana na nekadašnjoj močvari, koja je nasuta, 1. kolovoza 1936. godine započeta je izgradnja banske palače koja je završena tri godine kasnije, 25. rujna 1939., no banovi su tu kratko stolovali.