Arhiv tekstova

U dijelu godine kada ljudi masovno odlaze na zaslužene godišnje odmore, nedjeljno evanđelje nam govori upravo o odmoru (usp. Mk 6,30-34).

 

POVLAČENJE U OSAMU

 

Evanđelist Marko u ovom evanđeoskom odlomku govori o povratku učenika nakon izvršenog poslanja. To je poslanje i djelovanje u Isusovo ime ono što ih čini apostolima, a njihova povezanost i oslanjanje na Isusa daje smisao i plodnost njihovom djelovanju. Nakon izvršenog poslanja oni Isusu podnose izvješće, s njim dijele svoje uspjehe i neuspjehe, sve proživljeno tijekom djelovanja na koje ih je On poslao.

Međutim, nakon napora apostolskog djelovanja učenicima je potreban odmor, jer da bi se moglo djelovati mora se i odmarati, čega je svjestan i Isus. Svakom čovjeku, što god da radi i čime god da se bavi potreban je odmor, a vrijeme ljetnih mjeseci sezona je odmora. Isusove učenike umorio je navještaj, širenje njegove poruke među narodom, umorili su se susrećući ljude. Isto tako svaki se čovjek umori vršeći svoj posao i svoje dužnosti. Zato svatko željno iščekuje vrijeme u kojem će se od svih napora odmoriti. No, odmor je istovremeno i prilika da se čovjek zapita što je to što ga uistinu umara, na čega troši naviše svoje energije i što to najviše zaokuplja njegove misli. Jer, iako se sve čini jednako važnim, to nije tako, nije svaki umor plod dobrog rada i dobrog djelovanja. Puno potrošene energije u životu odlazi na manje važne stvari. Isto tako postoje i dvije vrste umora, onaj koji nas ispunjava zadovoljstvom i onaj koji nas čini nervoznima i nezadovoljnima.

Od ove druge vrste umora teško se možemo odmoriti na godišnjem odmoru. On se može prikriti, ali ne i u potpunosti ukloniti. Možda i zato što uzimamo odmor koji zapravo zahtijeva veliki napor, koji nas prebacuje iz jedne buke u drugu i iz jedne žurbe u drugu. Tako se ne odmaramo, nego se nastavljamo umarati, samo na drugom mjestu. Isus svojim učenicima poručuje: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto i otpočinite malo« (Mk 6,31). Upućuje ih na samoću kao početak dobrog odmora, ali ne zato što nije nigdje bilo mjesta za zabavu ili zato što nije bilo ljudi s kojima bi se mogli družiti. To čini zato što zna da se u samoći koja dolazi nakon izvršenog poslanja mogu sabrati svi dojmovi, susreti, riječi i djela. Kroz samoću svi izolirani događaji prestaju biti rascjepkani dijelovi, nego postaju dio cjeline koja čini naš život. Samoća o kojoj Isus govori nije osamljenost zbog odbačenosti i neprihvaćanja. To nije samoća koja plaši, nego samoća koja odmara, u koju bi se svatko trebao povući.

 

OSAMA ZA SUSRET

 

Povlačenje u samoću radi odmora potrebno je sagledati i iz jedne druge perspektive. Znamo da se Isus povlačio u osamu kako bi razgovarao sa svojim Ocem. Dakle, samoća je vrijeme susreta s Bogom, vrijeme koje mi posvećujemo Njemu i želimo da ga On posveti nama. Nema susreta s Bogom kroz molitvu bez samoće. Jer, jedino u tišini i daleko od svega i svakog možemo svoje misli i srce usmjeriti samo k Bogu i kroz molitvu osluškivati ono što On nama odgovara.

Povlačenje na molitvu u osamu odvajanje je svog vremena za Boga, a to se nikako ne suprotstavlja našem odvajanju vremena za odmor. Kako želimo odmoriti svoje tijelo tako trebamo i dušu. A odmor za dušu je susret sa Spasiteljem. To posebno treba imati na umu u vrijeme godišnjih odmora. Ljudi su skloni u vrijeme svog odmora uzeti godišnji i od Boga, pa za to vrijeme zaborave na molitvu, prestanu ići na misu. A misa i molitva su vrijeme u kojem se čovjek može odmoriti od svojih nemira i napetosti, vrijeme u kojem dobiva mir i odmara duh. Jer, nikakva egzotična mjesta niti lude zabave ne mogu odmoriti kao svakodnevno odvojeno vrijeme za Boga. Naši odmori umaraju naše tijelo, a ne vraćaju mir u našu dušu, zato što se često na njima odmaramo od Boga, a ne od obveza. Povlačenje u osamu koje treba čovjeku osobito danas kada je život užurban, a čovjek osjeća stalni pritisak od pretrpanosti obvezama. Pravi mir i odmor može mu dati jedino Bog.

Svojim življenjem vjere i susretima s Bogom kroz molitvu i sakramente i za vrijeme godišnjeg odmora ne samo da ćemo se duhovno odmarati, nego ćemo i svjedočiti svoju vjeru. Od svjedočenja životom nema odmora. Kršćanin treba biti prepoznatljiv u svijetu i kada je na svom radnom mjestu i kada je na godišnjem odmoru.