Arhiv tekstova

Sonćanska Hvaranka, ili ukoliko vam je draže hvarska Sonćanka, umirovljena turistička djelatnica i vrlo aktivna likovna umjetnica Ana Tudor svoja sjećanja i radosti od ranih djetinjih dana čuva u većem broju foto albuma. Pred očima se slažu fotografije, crno–bijele, izblijedjele, kolor iz prve faze, pomalo mutnjikave, pa sve do blještavih, starih tek koji tjedan. No, bez obzira na kakvoću, svaka od njih u Ani budi lijepa sjećanja, svaka ju potiče na priču o nekom nezaboravnom događaju. »Fotografija u obliku na kojega sam naviknuta polako ali sigurno nestaje, odlaskom mojih generacija s ovoga svijeta izgubit će se i naši albumi, s njima i sjećanja na događaje u kojima i zbog kojih je nastala. Vidim i moja djeca, a osobito unučad, više niti ne znaju što je klasična fotografija«, kaže Ana, nježno prebirući po stranicama albuma. 

 

Igra svadbe

 

Oči su joj zasjale kad je iz albuma ispala jedna crno–bijela, već pomalo požutjela fotografija. Nježno se zagledala u nju, nastojeći se prisjetiti društva iz djetinjih dana. »Bože, koliko je vremena prošlo, šezdeset dvije, šezdeset tri godine. Ovo je društvo iz kraja, nas petnaestak djevojčica. Bilo je još toliko, ili možda i više dječaka, samo oni se nisu htjeli igrati s nama, po cijele dane su neumorno pikali loptu. Ha, vraga loptu, pikali su kojekakve krpenjače, bosi, po prašini, po travi, po džombama, pa je bilo i krvavih koljena i modrih nokata. No, loptalo se punim srcem, pa se nitko nije žalio, niti odustajao. Zbog toga je u našim svatovima i đuvegija djevojčica maskirana u dječaka«, priča o zabavama iz djetinjastva Ana. Jedna od tih zabava bila je i igra svadbe, ne može se prisjetiti tko je tu svadbu i zabilježio foto–aparatom. Ana ju gleda i polako nam otkriva tko su njezine prijateljice opremljene u enge. »Sada zbrajam, nekako smo prepolovljene, dio cura sada pjeva s anđelima. Evo, samo da se prisjetim, tu je Eva Grcina, koja danas živi u Sonti kao umorovljenica, pa dvije sestre Andrašić, Anica, na ovoj fotografiji mladoženja i ne mogu se sjetiti imena druge. Njihova majka Oliva bila je krojačica, pa nas je redovito opskrbljivala kostimima za igru. Obično smo se kod Andršćevih i igrale, jer smo kod njih imale veliki izbor haljina za dotjerivanje. Tu je još i Maca Jojina, koja i danas živi u Sonti, Emerka Buvina, Agica Kozina, koja je prije nekoliko godina umrla u Beogradu, nekoliko cura je kasnije otišlo u Kanadu, mislim da neke od njih danas i nisu među živima. Tu je i Zlatica Hornova, cura njemačko–mađarsko–šokačke krvi, kojoj smo zahvalni što je ova fotografija sačuvana, pa smo ju preslikali i sada je imamo skoro svi koji smo još živi. Tu su i cure iz obitelji Buranj, koje su se ubrzo raspršile na više strana svijeta. Često smo se znali igrati i kod njih. Bila je to bogata kuća, imali su i ljetnikovac, bio je to raj za našu maštu. Taj je ljetnikovac bio za nas i dvorac u kojem su živjele princeze i daleki, nepoznati otok i veliki putnički brod, ovisno kako je situacije kreirala naša bogata mašta«, s osmijehom, ali zacakljenih očiju prisjeća se djetinje dobi Ana Tudor. 

proljetne nedjelje

 

Prisjeća se i mnogih drugih igara iz djetinjstva. Osobito su joj bile drage proljetne nedjelje. Tada bi se i djevojčice i dječaci odijevali svečanije. Dječaci bi otišli na nogomet, a djevojčice bi obično odlazile u šumicu Slatinu na samom rubu sela, pokraj željezničke pruge prema Somboru. Za njih je i to bila avantura. Brale bi cvijeće, natječući se koja će napraviti ljepši buket, a pravi doživljaj bio je prolazak vlaka, osobito putničkog. »Mahale bismo na pozdrav rukama i buketima, a ukoliko bi netko od putnika odzdravio, bilo bi to za nas pravo slavlje. Žao mi je što takvih igara više nema. Vidim da su današnja djeca robovi silnih čuda od tehnologije, pa među njima nema nikakve želje za igrama na ulici, ne vidim više ni da dječaci pikaju loptu. Na taj način djeca postaju sve otuđenija jedna od drugih, a međusobna komunikacija sve više im se svodi na razne elektroničke poruke. Pitam se, čega će se oni sjećati kad dođu u moje godine?«, upitom završava priču Ana Tudor.