Arhiv tekstova

U razdoblju o kojem se govori (vrijeme između dva svjetska rata) gotovo svi poslovi vezani za održavanje higijene u domaćinstvu, bili su ženski poslovi. Pranje i peglanje robe spadali su u težu vrstu posla, pogotovo ako znamo da su rađeni isključivo ručno. Osnovno, i dugo jedino, sredstvo za pranje robe i ljudi bio je domaći sapun. Isto sredstvo navode i kazivači iz grada i sa salaša. Domaći sapun pravio se od viška masnoće i »masne sode«. 

Kazivačica rođena u Subotici u kojoj je provela cijeli život o kuhanju sapuna govori sljedeće.

»Sapun se kuhao od masti i sode četiri sata, a mi smo postupak ponovili još četiri, pa sapun nije mirisao na masnoću. Kada se sapun skuhao, izlivao se u kalupe. Ono što ode na dno je crni sapun, a od gore ostane bijeli. Mirišljavi sapun smo počeli koristi tek iza Drugog svetskog rata.«

Iz oglasa objavljenog u Subotičkim novinama – Hrvatskim novinama travnja 1924. godine, saznajemo kako je prva drogerija u Subotici kojoj su vlasnici bili Bunjevci otvorena 1924. godine. Iste godine pojavljuju se prve reklame za sredstva za osobnu higijenu, a nude Kaladont - zubni krem, Elida - šampon za kosu, mirišljave kreme te različite sapune. Nažalost, većina ljudi nije bila u prilici koristiti industrijske preparate, jer su oni bili za ondašnje prilike skupi. 

 

PRANJE I GLAČANJE ROBE

 

Pranje robe, ili kako Bunjevci kažu »pranje košulja« bilo je na salašu najčešće ponedjeljkom. Pranje je trajalo cijeli dan jer su obitelji bile velike, a od teškog i napornog rada bilo je puno zaprljane robe. Inače, prema iskazu jednog od kazivača, običaj je bio ljeti se presvlačiti dva puta tjedno, a zimi jednom. O načinu pranja robe i alatu koji se za to koristio pisao je dr. Ante Sekulić navodeći sljedeće:

»Za pranje rublja potreban je bio kotao (60-70) litara, korito, koraće (nogari), pralja, sapun, te lug ili lušija. Ljeti se pralo izvan kuće, pa se voda grijala u kotlu koji se nalazio na katlanki, iskopanom ili zidanom ognjištu samo za kotao. Prale su obično dvije žene u tri vode, a zatim su ispirale u modrilu(...) Ljeti se rublje bijelilo na suncu: mokro bijelo rublje prostre se po čitavoj travi i izloži suncu.... Kada se osuši, opet se polije vodom i tako sve dok ne nestane mrlja. Zimi se takvo rublje vješalo o konopac i pustilo da se smrzne, zatim se otopilo i ponovno namočilo dok rublje ‘ne bude bilo’. Nakon ispiranja rublje se škrobilo... Suho rublje složilo se u košare, nakon čega se lagano vlažilo prije glačanja.«

 

ROLJANJE

 

Kazivači su o tehnologiji pranja rublja dali slične iskaze, primjerice:

»Roba se prala ponedeljkom, bilim sapunom, a posli toga se još štirkala i izbiljivala. Liti su na suncu raširili robu na travu, pa kada se osuši, opet bi je polili da se još više izbili. Zato se pralo ponediljkom, jer bi se taj dan ilo (jelo) ono što je ostalo od nedilje, a žene su cili dan mogle prati. Prvo se nakvasilo, pa se nasapunalo i ostavilo da sapun radi svoje, ispiralo se u jednoj ili u dvi vode, a posli, ako je bilo lipo vrime, sušilo se, popiralo...To je bio velik poso.«

Glačanje robe iziskivalo je dodatni napor. Jedan od načina, prostiji, bio je uz pomoć pratljače (prakljače) i debljeg oblog komada drveta, gdje se prakljačom tuklo po robi dok se ona ne poravna, a drugi način bio je »roljanje«. Roljke su bile velike i teške i nije ih imala svaka obitelj. Donji dio roljke bio je statičan. Na njemu su bila dva valjka na koje se namotavala roba. Gornji dio roljke se pomicao i gurao valjke s jednog kraja na drugi. U gornji dio roljke stavljalo se kamenje kako bi pritisak na robu bio veći. Kazivači se sjećaju kako su kao djeca sjedili mami u roljki i ljuljali se u njoj dok je ona glačala. Metalna glačala pojavila su se početkom 20. stoljeća (Sekulić 1991:287). 

Precizno ispeglana uštirkana roba bila je ponos Bunjevki, a kako uštirkane suknje rađene bijelim vezom izgledaju može se i danas vidjeti prigodom kulturnih manifestacija.