10.07.2015
Navjestitelji evanđelja
Kada je slao svoje učenike u svijet propovijedati evanđelje, zapovijedio im je »da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina« (Mk 6,8).
SVJEDOČANSTVO PROPOVJEDNIKA
Isus svoje učenike šalje da čine ono što je i on sam činio, da propovijedaju i čine čudesa, šalje ih da idu onako kako je on išao, bez ičeg. Kada idu na put ljudi vole ponijeti što više stvari kako im ništa ne bi falilo, kako ih nijedna situacija ne bi iznenadila. Tako se dogodi da na put ponesemo mnogo više od onog što nam je stvarno potrebno. Čovjekova želja da na putu ima sve što bi mu moglo zatrebati i želja da ništa ne prepušta slučaju, izraz je njegove potrebe da sve kontrolira i bude potpuno neovisan. Ta ga želja za neovisnošću udaljava od Boga od kojeg jednostavno ne može biti neovisan, jer sve što ima čovjek je od Boga primio.
No, Isus svoje učenike u svijet kao propovjednike šalje bez osnovnih stvari – kruha, torbe, novca. Isus želi da navjestitelji evanđelja budu potpuno poput njega, a ne da budu siromašni i gladni. Sličnost s Isusom ogleda se u potpunom predanju Bogu i pouzdanju u njegovu Providnost. To on očekuje i od svojih učenika koje šalje da naviještaju radosnu vijest. Sve ono što ljudima propovijedaju moraju i životom svjedočiti, jer svjedočanstvo života vrijedi više nego mnoštvo izgovorenih riječi. Zato, kada budu ljude pozivali na pouzdanje u Boga, moraju i sami pokazati da takvo puzdanje posjeduju, a jedan od načina je da vjeruju kako će im Bog na putu navještenja njegove riječi pomoći da im ništa ne uzmanjka.
Biti svjedokom evanđelja znači živjeti ga. U tome leži snaga navjestiteljeva svjedočenja. To je zahtjev koji stoji pred navjestiteljima Božje riječi od Isusova vremena do danas. Svaki navjestitelj mora živjeti ono o čemu govori kako bi njegov navještaj imao snagu i urodio plodom, jer ništa nije štetnije za navještaj nego kada propovjednik živi suprotno od onoga o čemu narodu govori. To je istovremeno i jednostavan i težak zadatak za propovjednike. Onaj koji naviješta to čini zato što i sam vjeruje u ono što će naviještati, zato što i sam to prihvaća, samim tim se podrazumijeva da to i živi. Međutim, uvijek postoje kušnje, različite okolnosti u kojima je lakše postupiti suprotno od evanđeoskog zahtjeva, a svako takvo popuštanje izazovima ovog svijeta ruši autoritet navjestitelja. Njegovo svjedočanstvo postaje neprihvatljivo jer njegove riječi ne prate djela.
SVI MI SMO NAVJESTI-TELJI EVANĐELJA
Navjestitelji evanđelja su propovjednici, odnosno svećenici i redovnici. Navještaj je dio njihova služenja Bogu. Zato smo skloni širom otvorenih očiju pratiti njihov način života i ukazujemo na situacije u kojima nisu ostali dosljedni onome što naviještaju. Svakako nije dobro da navjestitelji ne žive ono što navještaju, ali treba razumjeti da su i oni ljudi koji zbog slabe ljudske naravi ne uspijevaju odoljeti svakoj kušnji. Ali drugo, još važnije za svakog kršćanina je da shvati kako je i on sam propovjednik i navjestitelj evanđelja u svijetu. Nisu navjestitelji samo oni koji su u službi koja u svojoj definiciji podrazumijeva navještaj. Svi mi koji se zovemo kršćanima, koji smo krštenjem postali djeca Božja, njegovi smo svjedoci u svijetu. Poznavanje kršćanske vjere na teorijskoj razini ne koristi mnogo ako se u životu ne provodi.
U suvremenom svijetu kršćanstvu najviše štete kršćani koji su to samo na papiru, vjernici koji su to samo dok su u crkvi. Svjedočanstvo životom ne traje samo neko određeno vrijeme, niti u nekoj određenoj prigodi. Ono treba trajati uvijek. Suvremeni se čovjek ne može oduševiti za kršćanstvo ako oni koji ga trebaju posvjedočiti to ne čine sa žarom, ako evanđelju pristupaju selektivno i iz njega odabiru ono što im je lakše živjeti. Suvremeni čovjek traži svjedočanstvo života koje sve češće izostaje. Kako da netko prihvati zahtjev potpunog pouzdanja u Božju providnost, ako oni koji sebe zovu pravim vjernicima tjeskobno brinu o svakoj sitnici, žele kontrolirati svaku situaciju, te ništa Bogu ne prepuštaju, pokazujući time da ne vjeruju kako im On može pomoći?
Kao što je poslao apostole da riječju i djelima svjedoče radosnu vijest, a prije svega bezgranično pouzdanje u Božju Providnost, tako šalje sve nas, ne samo današnje propovjednike. Zato je dobro preispitati se uspijevam li izvršiti dobiveni zadatak i kako se mogu popraviti.