Arhiv tekstova

Turističko-ugostiteljski radnici u Srbiji i Hrvatskoj u sličnim su problemima. Podudaran model privatizacije nekada vrlo uspješnih poduzeća i njegovo visočanstvo novac u očima i željama novih gazda, srozale su uposlenike u ovoj grani na prilično niske grane.  

 

Radnici podcijenjeni

 

Radnici prehrambenih i ugostiteljskih profila u Srbiji još uvijek su vrlo podcijenjeni. I danas je u dobrom dijelu puka ukorijenjeno razmišljanje da, recimo, kuhar ili kuharica može biti bilo tko, ženskima je to i dužnost, a muškarci su i tako Bogom dani za roštilj i kotlić. U pojedinim krajevima Srbije, pa i Vojvodine, na kuhare muškog spola još uvijek se gleda vrlo posprdno, konobarice i kuharice u dobrom dijelu prati glas žena lakoga morala, a skupa s mesarima, pekarima, slastičarima i prodavačima, plaćeni su mizerno. Razumljivo, vrlo rijetki hoće javno progovoriti na tu temu, plašeći se neželjenih sankcija od strane nemilosrdnih poslodavaca. Javna je tajna da u Srbiji, čak i u najvećim gradovima, veliki broj radnika pobrojanih profila radi na crno, za mizerne nadnice. Taj status podnose zbog toga što su prinuđeni, jer je tržište rada prepuno neuposlenih svih obrazovnih profila. Vrlo je česta i pojava da među uposlenima ima najmanje stručne radne snage. To je natjeralo mnoge pripadnike mlađih generacija na odlazak van granica, kako bi našli spas u struci koju su izučili i kako bi od svojega rada komotno živjeli. 

Tridesetogodišnji Nikola Žućak, izučeni mesar, jedan je od rijetkih koji ne razmišljaju o odlasku. »Završio sam Srednju poljoprivrednu školu prehrambenog smjera, profil mesar. Taj posao sam izučio zbog toga što ga volim i radim ga s užitkom. Već i moje, a osobito mlađe generacije izbjegavaju izučavanje časnih i poštenih zanata, jedino iz razloga što su kod nas mizerno plaćeni. U mojoj struci plaće u privatnom sektoru su, u odnosu na znanje i uloženi rad, a osobito radne uvjete, nezamislivo male. Mesari su bolje plaćeni u svim zemljama u okruženju, a u zapadnim zemljama čak i jako dobro. Zbog toga je veliki broj mojih kolega potražio uposlenje u zapadnoj Europi. Po pričama starijih kolega, da se zaključiti kako je prije ratnih devedesetih bilo vrlo isplativo raditi ovu struku u velikim klaonicama, uz puno bolje radne uvjete nego danas u privatnom sektoru. Loša privatizacija dovela je do raspada tih velikih poduzeća, do ostajanja bez posla velikog broja dobrih, stručnih radnika. Novi vlasnici, privatnici, gledali su samo na svoju zaradu, pa su počeli upošljavati nestručnu radnu snagu, dakako za vrlo niske nadnice, što je u velikoj mjeri degradiralo ovo zanimanje. Ja sam ostao, nisam poput velikog broja mojih kolega potražio kruh vani. Mislim da ima nade za nas, da u ovoj državi postoje snage koje još uvijek mogu  dovesti do pozitivnih promjena. Spreman sam boriti se za boljitak, za stvaranjem dobre osnove, koja će našoj djeci omogućiti da ostanu ovdje gdje su rođeni. No, nisu dovoljni samo šminkerski zahvati u zakonima koje nitko neće poštovati, potrebno je korjenito mijenjati svijest ljudi. Kad budemo shvatili da diplomirani ekonomist ne može napraviti kobasicu kakvu napravim ja, da je konobarica radnica koja pošteno zarađuje kruh za obitelj, da kuhar nije svako tko stane za štednjak i da ne navodim dalje, počet ćemo poštovati i sve društvene norme. To je proces koji zahtijeva svoje vrijeme, ali i proces za kojega je potrebna prije svega politička volja svih čimbenika ove države. Sve dok strukture na vlasti zbog straha od gubitka sigurnih glasača budu izbjegavale uraditi radikalne rezove, napretka u ovom smjeru ne može biti«, kaže Nikola Žućak. 

 

Privatizacija 

 

Svoje umirovljeničke dane Ana Tudor kroz veći dio godine provodi u rodnoj Sonti. Mirovinu je zaslužila radom u turizmu i ugostiteljstvu, a dobre ideje rođene na temelju bogatoga iskustva nastoji usaditi i svojim Sonćanima. Godine profesionalnog angažmana provela je na udarnim turističkim destinacijama u Hrvatskoj, najviše na otoku Hvaru. Prošla je i vrijeme socijalizma, a i ratne i tranzicijske godine. Zapažanja su joj vrlo zanimljiva, priča neposredna i oštra. »Žalosno je reći, privatizacija je u Hrvatskoj poprilično unazadila kvalitetu radnika angažiranih na poslovima vezanim uz turizam. U prijeratnom vremenu su kuhari, konobari, barmeni, slastičari, mesari bili nadaleko poznati po obučenosti za svoje poslove i kvaliteti njihovih proizvoda i usluga. I ja sam imala privilegij biti članom ekipe koja se natjecala na najjačim natjecanjima na svjetskim turističkim sajmovima. Ravnopravno smo se natjecali s najjačim europskim, pa i svjetskim imenima i ne samo natjecali, nego i pobjeđivali. Kad bismo donijeli zlatnu medalju s nekog od jakih natjecanja, bili bi to i veliki poeni za naša poduzeća. Bili smo i dobro plaćeni, nije bilo razloga za brige i nezadovoljstvo. Dobar, školovan kuhar, kroz praksu osposobljen za dužnost šefa kuhinje, na Jadranu je u to vrijeme po plaći bio u rangu sveučilišnog profesora. Ratne godine su nas sve unazadile, mnogi objekti su bili pretvoreni u prihvatilišta izbjeglica, turizam je u to vrijeme gotovo zamro. Nakon svršetka Domovinskoga rata krenuli smo gotovo od ništice. No, društveni odnosi su bili potpuno drugačiji, ubrzana privatizacija sa sobom je donijela nove vjetrove. Novi vlasnici ugostiteljsko-turističkih poduzeća postajali su, kako su nam govorili, Austrijanci, Luksemburžani, Ciprani, a svima njima prezimena su se završavala na »ić«. Ti ljudi nisu bili verzirani u ovoj vrsti posla, zarada im je bila jedina svetinja. Novi poslodavci su nam prvo drastično skresali plaće i to je, razumljivo, dovelo do odliva najkvalificiranijih i najkvalitetnijih ugostiteljskih kadrova. Neki su bili blizu mirovine, a puno onih iz redova najkvalitetnijih potražili su uhljebljenje van granica Hrvatske. U novim sredinama su dobro prihvaćeni, pokazali su svoje znanje i sposobnosti, pa su i adekvatno plaćeni. Taj gubitak najboljih kadrova poslodavci su nadoknađivali upošljavanjem nekvalificiranu radne snage, koju su, dakako, plaćali vrlo mizerno. Razumljivo, to je dovelo i do drastičnog pada kvalitete proizvoda i usluga. To je dovelo do toga da danas na prestižnim natjecanjima i nema naših natjecatelja, da su nam najbolji kadrovi van Hrvatske i da je ugostiteljska struka drastično srozana«, kaže Ana Tudor. 

 

Radnici u Austriji 

 

Sonćanka Kata Zdovec mirovinu je zaslužila dijelom u Austriji, dijelom u Sloveniji, isključivo na poslovima turističko-ugostiteljske struke. Poslije svršetka osnovne škole u Sonti, uz prešutni blagoslov majke, a bez znanja oca, upisala je ugostiteljsku školu u Somboru. Kad je za to doznao, zbog njegovog  žestokog protivljenja nevoljno se prebacila u ekonomsku. Nakon dvije godine napušta školu i 1973. odlazi u Austriju na rad. Kako već život zna režirati priču, prvi posao kojega je u novoj sredini dobila, bio je upravo u grani za koju se htjela školovati. Nakon pet godina rada u Austriji, životna staza ju odvodi u Sloveniju, na novih trinaest godina rada u hotelijerstvu, a u istoj grani nastavlja rad i po povratku u Austriju, sve do umirovljenja 2008. godine i povratka u rodnu Sontu. »U vrijeme kad sam upisivala srednju školu, konzervativna sredina poput Sonte nije baš blagonaklono gledala na ženske osobe u toj grani. I moj otac je govorio da su to sve »lake« žene, da ne uporabim teži izraz. No, život se valjda poigrao i tako sam čitav svoj radni vijek provela radeći ono što volim. Od mjesta pomoćne radnice u hotelskoj kuhinji, svojom upornošću i voljom  brzo sam napredovala do pozicije kuhara. Ništa mi nije bilo teško, jer sam to voljela, a sve sam više uviđala koliko je u Austriji drugačiji odnos prema turističko–ugostiteljskim radnicima nego u Srbiji. Gosti su nam se obraćali s puno poštovanja, plaće su nam bile prilično visoke u odnosu na druga zanimanja. I vlasnici hotela su nas cijenili, ophodili su se s nama kao da smo im članovi obitelji. Sve u svemu, velika je to razlika od ovoga što i sada vidim kod nas. Stara razmišljanja u našoj sredini još uvijek su aktualna, u slučajnim razgovorima na tu temu s roditeljima ženske djece koja upisuju srednju školu, na upit zašto ne bi u ugostitelje, obično bi odmahnuli rukom, uz komentar a, ne mora baš to. A koliko znam i primanja u ugostiteljskim strukama su mizerna, pa se i ne čudim tolikom broju mladih koji odlaze van granica Srbije u potrazi za egzistencijom«, završava priču Kata Zdovec.