Arhiv tekstova

Na koncu prethodnog nastavka postavili smo nekoliko pitanja, pa je red da na njih i pokušamo odgovoriti. Kako je zakonodavac predvidio da EU daje istinskim i »fantomskim« regijama novac za razvoj? Danas se već i u višim razredima osnovne škole uči da se bez planova ne može konkurirati ni za kakve novce niti u bankama, a kamoli u EU. Zato se ubrzano počelo planirati. Najvažniji plan, dokument, trebao je biti Nacionalni plan regionalnog razvoja (skraćeno Nacionalni plan). 

 

Kako doprijeti do EU fondova?

 

Član 15. Zakona RR definira: »Nacionalnim planom definiraju se osnovni razvojni prioriteti regionalnog razvoja Republike Srbije i način njihovog ostvarivanja. Nacionalni plan priprema Ministarstvo (Ministarstvo životne sredine, rudarstva i prostornog planiranja, tadašnji ministar dr. Oliver Dulić – op. aut.). Nacionalni plan donosi Narodna skupština na prijedlog Vlade. Nacionalni plan se donosi na razdoblje od deset godina.« Prije izrade Nacionalnog plana bilo je nužno izmijeniti ozakonjeni i važeći prvi Prostorni plan Republike Srbije iz 1996. godine (PPRS, 1996), čija je važnost već tada »istekla« (planovi se rade obično na deset godina, nakon čega je potrebna revizija planova). Ubrzo je formirana i »Republička agencija za prostorno planiranje« (RAPP), koja je 2010. izradila novi (drugi) Prostorni plan Republike Srbije za razdoblje 2010.-2014.-2020. (PPRS, 2010). Prema ovom planu i »grafički« je izvršena regionalizacija. Računalo se da će mandat Vlade trajati do 2014., te je u toj godini planirana i ocjena ostvarivanja plana. Skoro istodobno, sinkrono s RAPP-om, završen je i PPRS Autonomne Pokrajine Vojvodine do 2020. godine. Izrada Nacionalnog plana započeta je 2012.  godine. Subjekti regionalnog razvoja postali su (osim Vlade, AP Vojvodine, glavnog grada te nekoliko agencija) npr: »Nacionalni savjet za regionalni razvoj«; »Nacionalna agencija za regionalni razvoj« itd. Ukupno njih 12 »subjekata«, znači svi uvjeti su bili dani da se ostvari ono – mnogo babica, kilavo dijete. 

 

Politička akcija za regionalizaciju

 

Tadašnji potpredsjednik Vlade Mlađan Dinkić je 2010. godine (od G17+ i nekoliko drugih partija) formirao svoju partiju Ujedinjeni regioni Srbije (URS), i s izbornim sloganom »Jaki regioni, jaka Srbija« krenuo u kampanju na izborima 2012. godine. Očevidno su glasači povjerovali u slogan URS-a, koja je dobila 15 mandata (saziv od 31. svibnja 2012.), i iza »velikih partija« (SNS, DS, SPS, DSSS) zauzeli su peto mjesto (među zastupnicima URS-a bila je i Maja Gojković, koja je predvodila URS za Vojvodinu, današnja predsjednica Skupštine Republike Srbije). Došlo je i do smjene vladajuće stranke DS, nova koalicija na vlasti postat će SNS, SPS i URS. Dinkić je u Vladi Ivice Dačića od 27. srpnja 2012. godine dobio mjesto ministra financija i gospodarstva, no ne za dugo, jer ga je rujna iduće godine »dohvatila rekonstrukcija« Vlade. URS kao partija postoji i danas, ali nema više svoje zastupnike u Narodnoj skupštini. Interesantno je da na izborima za Skupštinu AP Vojvodine partija URS nije dostigla cenzus, te nije imala svoje zastupnike, a DS i stranke oko nje su ostale i nadalje vodeća politička grupacija u pokrajini. 

 

Neiskrena politička elita

 

Da je tadašnja politička elita Srbije, koja je donijela Zakon o regionalnom razvoju (DS i koalicijski partneri), ozbiljno mislila na regionalizaciju (ne samo da eventualno nešto »otkine« iz pretpristupnih fondova EU, što je po mišljenju nekih bio pritajeni cilj ovog i ovakvog Zakona o RR), mogla je predložiti, poštujući Ustav Republike Srbije iz 2006., a i Zakon o RR, formiranje još dvije nove istinske pokrajine: pokrajinu Šumadije i zapadne Srbije, i pokrajinu južne i istočne Srbije, budući u ovom Ustavu ne postoji pojam regije. Drugim riječima, da je postojala istinska politička volja, hladnokrvno su mogli umjesto regionalizacije izvršiti »pokrajinizaciju« Srbije i time bi postali daleko uvjerljivilji u namjerama priključenja u EU. Trebali su raspisati referendum (po zakonu) na kojem bi se stanovnici izjasnili žele li biti stanovnici novih pokrajina. Sudeći po izbornom rezultatu URS-a, ovaj referendum bi bio pozitivan, jer bi stanovnici »novih pokrajina« došli u ravnopravan položaj, postali bi autonomniji u odlučivanju o vlastitoj sudbini. Iz pouzdanog izvora iz Beograda saznajemo da »izrada Nacionalnog  plana koja je započela 2012. godine nije nikad završena, danas regije nikog ne zanimaju, zapravo ide se prema daljnjoj centralizaciji«.