Arhiv tekstova

Obitelj Đanić, Marinko i Jelica, 28. lipnja je imala veliki razlog za slavlje. Na taj dan 1975. godine svoju ljubav su krunisali kod matičara i u crkvi sv. Lovre u Marinkovoj rodnoj Sonti. Naočita Jelica, djevojka iz susjednog mjesta Prigrevice, s radošću se preselila u svoju novu obitelj. »Kad me je Marinko zaprosio, nisam ni malo razmišljala. Bile su to godine kad mladost gospodari našim srcima i umovima. Naredne godine rodio nam se prvijenac Marinko, a 1980. drugi sin Igor. Obojica su već odavno zasnovala vlastite obitelji i otišla svojim putovima, trbuhom za kruhom. To je ta začarana igra, život smo započeli sami, a evo, sami smo ostali i u poznim godinama«, priča Jelica. Klasično slavlje nisu organizirali, obljetnicu su skromno obilježili u svojoj kući. Ne mogu se pohvaliti ni jako dobrim zdravljem, ali još uvijek jedno za drugo imaju samo lijepe riječi, jedno drugom su životni oslonac. »U naša zajednička četiri desetljeća bilo je puno lijepih trenutaka, ali i puno gorčine i muka. Svili smo obiteljsko gnijezdo, odricali smo se svega i svačega kako bismo izgradili kuću. Ja sam bio terenac u somborskoj Boji, da ne kažem vikend tata. Zarađivao sam dobro, a Jelica je vodila brigu o obitelji. Od odlaska sinova ostali smo jedno drugom, kao i u početku braka. Istina, tu su nam i prijatelji i susjedi, ali srce se uvijek otima za djecom«, sjetno priča slavljenik Marinko. I pored svih problema današnjice, ljubav je jedino čega u ovoj obitelji ne manjka. Od siječnja 2005. godine Jelica i Marinko su hraniteljska obitelj. Mali David Kalanjoš je od travnja 2009. kod njih, a u rujnu će poći i u školu. »Oduvijek smo složno radili i mukotrpno zarađivali za kruh i krov nad glavom. No, nije mi žao toga dijela života, žao mi je što smo ostali sami. Sinovima ne mogu ništa zamjeriti, zasnovali su svoje obitelji i, poput mnogih mladih, potražili kruh tamo gdje ga ima. Sada odgajamo tuđu djecu, a ta djeca nama uljepšavaju starost. Obljetnicu nismo ni mislili obilježiti, ali kad je David rekao da stari mora skuhati paprikaš i ja napraviti njegove omiljene kolače, tu više nije bilo mjesta priči«, završava Jelica pod opsadom Davidovih poljubaca.