Arhiv tekstova

Osim članaka koje je citirao Joso Šokčić u svojem Nevenu od 1. prosinca 1939. godine, u Domu su objavljivani i drugi članci o ugarskim Hrvatima. Tako npr. u br. 11 iz 1902, Antun Radić napisao je kratku vijest u rubrici Dom i rod o tužbi kraljevskog državnog odvjetništva protiv lista Neven (za kojeg Radić kaže da izlazi »naravski, u hrvatskom jeziku«), ili u br. 20 iz 1902. objavio je intrigantan tekst pod naslovom Hrvati u Americi, u Istri i u – Ugarskoj. No svakako je jedan od najzanimljivijih dulji tekst u br. 20 iz 1902. pod naslovom Nevolje Hrvata u Ugarskoj, čitatelja iz Bačke nepoznatoga pseudonima »Bio Bačvanin«. Evo i teksta u cijelosti:

Od vajkada stanuju Hrvati po južnoj Ugarskoj. Za turskih vremena su se pomnožali, a danas ih ima tamo do 300.000 duša. Zovu se Hrvati, dalmate, bunjevci i šokci. Glavnija mista su jim: Subatica, Sombor, Baja, Mohač, Budim, Bajmok, Kaćmar, Monoštor, Santov, Bereg, g. Stivan i t. d.

Sama Subatica računa oko 50.000 Hrvata svisnih; državni fiškal u Segedinu reče, da jih ima do 70.000 u Subatici.

Većinom su u dobrom stanju, sa zemljoradnjom se zabavljaju.

Kao blage ćudi miran narod vazda je viran bio domovini, u kojoj stanuje; Magjaru je bio najvirniji drug i u miru i u ratu. Magjar je rado primio prijateljstvo bunjevaca, dok su mu ovi bili od potribe. Imali su bunjevci kadgod svoje škule, hrvacki se govorilo u opštinskim vićama i kod suda i t. d.

A kad su Magjari izgledali, da jim više od potribe ničija pomoć, da oni već sad mogu utapljat nemagjarske narode u magjarsku krv, tad su protirali hrvacki, jezik iz škula, iz ureda, iz suda.

Da vidimo najprija, kako je u Subatici.

Subatica je ogromnom većinom hrvackog naroda grad, i u velikom sudu nema jednog sudca, koji bi čestito hrvacki govorio. Toliki silan narod se tumačem služi! — U subatičkoj varoškoj skupštini se ne smije hrvacki govoriti, samo da se ne bi načinjeni magjarski značaj varoši okaljao.

Bedan narod vapije za pravdom, vlast svoju za se traži. Prije 18 godina je »bunjevština« hametom potukla Mukićevu vladu, koja je iztiskala hrvacki jezik iz škula. Zasnovala je Mamužićevu vladu, na čelo je stavila Lazu Mamužića, koji štrepeć od klevete »panslavizma« ni prstom malim nije smio bunjevački jezik u svoja prava povratiti.

Narod je izmrzo i na njeg kao na izdajicu načelnika, te je osim varoške kuće o sebi počo tražiti svoja prava. Molio je kod škulske stolice, kod upravnog odbora, a napokon i kod same ministerije. — Tri apelate i jedna molbenica sa 1200 potpisa je otišla u Budimpeštu, da traži pravo potarmanima Hrvatima i vimim gragjanima. Ali ministar obuke Vlašić odgovori pod br. 60211/897, da ove prizive, tj, j. tu molbenicu, nije mogo uzeti u obzir, niti je pustio hrvacki jezik u škule.

Naša mladež u Subatici se sastala u jedno kolo, da njeguje hrvacku svirku i pismu. Pa da ne bi bilo nikake smetnje, sastade se pravilno i svoj pravilnik ponudi varoškoj upravi, da ga podastre visokoj vladi radi odobrenja. Varoška uprava povrati pravila, uviravajuć mladež, da ona kao »amateuri« t. j. onako od svoje volje, u nevinoj stvari mogu svirati i pivati i bez pravila. Mladež se umiri i pripravi se za jednu predstavu sa igrankom. Kad su ovo svoje mladenačko veselje prijavili redarstvu, ovo jim zabrani zabavu, zato, — što nemaju pravila potvrgjenih. Mladež se obrati na ministra i zaište obranu proti odredbi redarstva, a ministar ne htide obraniti nevinu zabavu mladeži. Ogorčenje je strašno bilo, osobito, kad je narod vidio, da je redarstvo i to do 20 oružanika sa napunjenim puškama bilo odregjeno na misto zamišljenog »Velikog Kola« (ovako je nazvano to veselje). — Kad je bol minuo, mladež svoja pravila ponovo spremi i pošalje upravo ministeriji, koja pod br. 21270/1900 odgovori, da ne će potvrditi pravila »Kola mladeži«, jer ne viruje, da bi to bio cilj društvu, što je u pravilima opisano.

Tako je u Subatici.

Baćin je čisto hrvacko selo pod Kalačom (tu stoji katolički nadbiskup) ali hrvacke pridike jedva ima svake četvrte nedilje, a pod misom hrvacki tako pivaju, ako je plaćena misa. A u škulama hrvacki ništa nema.

Kad su u Baji iztisli iz škula hrvacki jezik, narod se uzbunio, obratio se na Kalaču (t. j. na nadbiskupa), na Peštu, tužio se i samome Kralju, ali mu sve nije pomoglo. Rekoše jim da Bajci znadu magjarski, pa jim nije od potribe materinski jezik.

Vratimo se u Subaticu.

Kada je plebanija sv, Terezije u Subatici bila izpražnjena, složili se »nemzeti kasino« (magjarska narodna čitaonica), »nepkör«, »gazdakör« varoška kuća, zemaljski poslanici i sve sile napeše, da ne bi kandidat hrvackoga naroda Pajo Kulundžić bio izabran za paroka. I uspjeli su, jer jim je i ministar došo u pomoć s otim, što je na svoj način radio u Kalači (t. j. kod nadbiskupa), da postupa u ovom slučaju na korist protukandidata.

Pa šta je bio grih Paje Kulundžića? Ili je bio nesposoban za paroka? — Bio je on sposobniji nego protukandidat, i nepretelji su sami javno pripoznali to, ali Pajo Kulundžić je pridlago hrvacki jezik i hrvacku knjigu u subatičke škule: a to je dosta, da ne bude parok.

Dogodilo se u Subatici, da se je ravnajući učitelj Matija Išpanović prija 2 godine hrvacki vinčao u crkvi; i on je bio protiran iz upraviteljstva!

Lajčo Budanović, svećenik duha Kristova, radio je više nego ma koji svećenik u Subatici; ali pošto ga je narod činio i ljubio, — jer je on hrvacki rado govorio, još i knjige piso hrvacki za narod, zato ga je uprava crkvena sklonila iz Subatice.

U Subatici u društvu se veselila mišovita družina. Pivalo se tu do tri volje magjarski, nimački, talijanski, ciganski. Iza mnogih različitih pisama će jedna gošća gospojica pivati jednu hrvacku pismu, a sudionici veselja, što nisu bili bunjevci, pobunu se proti hrvackoj pismi i društvo se razigje.

Na Paliću (kupatilo kraj Subatice) do 200 uzovnika se gostilo na poziv vlasnika munjevitog posla. Tu su se govorile zdravice magjarski i nimački. Za njima će u ime bunjevaca urednik »Subotički Novina« pozdravit novi posao bunjevački. Na to nastade strašna smutnja: lupaju tanjure, bacaju noževe, viljuške, nogama lupaju o stolove, pleskaju, viču, dreče se, zaurlavaju, da govornik ne bi mogo govoriti. Ovu davoriju priredi t. zv. inteligencija magjarska u Subatici na slavu imena svoga i rastira goste.

Kalačka biskupija je pritrpila, da santovački Šokci otpanu od crkve ragje, nego da pripozna starešinstvo, većinu i prvenstvo šokaca u crkvi.

Ovi i mnogi slični slučajevi ogorčavaiu život našega naroda u Ugarskoj, pa kad ne mogu drugo, oni se tužili u njevom malenom časopisu Nevenu, a državni tajnik pozove Nevenovog pisca u Segedin prid sud, da mu tamo mire pravdu. Izrekli mu sud, da samo zato, jer se tužio na silnu nepravdu: jer je branio magjarski zakon, jer je kazo, da bunjevcima ne dadu u škulu unesti katekizam bunjevački i bunjevačku čitanku, jer je kazo, da bunjevcima nije slobodno bunjevački pivat ni svirati: zato su ga odsudili na 6 miseci tamnice i 200 kruna kazne.

Počesmo se tužiti... i to nam ne dadu ... boli, a plakat ne dadu...

Pa zašto? Šta su bunjevci skrivili?

Reko je Neven već podavno: Mi smo krivi, što smo živi! Bunjevci su virni Sinovi ugarske domovine poštivaju magjarske zakone, ali ljube i jezik svoj: zato – – – –

Težko je, što patimo, ali ne bojimo se za naš narod, koji u onih krajevih s dana na dan raste, on će se istom očeličit u patnjama. A Magjari će se kruto privariti u računu, jer kad sve narodnosti odvijaju od sebe, onda istom jedan nezgodan — po njih — čas triba da se pokaže, kako su u manjini oni u domovini, koju svojom nazivaju.