Arhiv tekstova

Ova fotografija iz albuma je obitelji Vakoš iz Monoštora. Sačuvana je među ostalim starim fotografijama snimljenim u prvim desetljećima prošloga stoljeća. Čiji je ukop ovjekovječen na ovoj slici vlasnici fotografije ne znaju, ali ovakva fotografija mogla se tih godina snimiti u skoro svakoj monoštorskoj kući, jer oslikava jedan dio pogrebnih običaja monoštorskih Šokaca. A kako su nekada izgledali pogrebni običaji u Monoštoru, kojih se danas sjećaju samo oni najstariji mještani, ispričala nam je Marija Šeremešić.

 

Crkvena zvonjava

 

Čim bi netko u Monoštoru umro javljalo se zvonaru koji je crkvenom zvonjavom oglasio smrt. Ako bi se zvonjava prekinula tri puta značilo je da je umro muškarac, a ako je zvonjava prekinuta dva puta značilo je da je umrla žena. Uz onog tko je bio na samrti uvijek je bila okupljena njegova rodbina, a u ruku bi mu se stavljala svijeća koja treba da mu osvijetli put u nebo. Kod umirućeg se nije glasno plakalo, jer se vjerovalo da će se zbog tog plača umirući povratiti. U kući pokojnika zatvarali su se svi prozori, ogledala pokrivala crnim maramama, a satovi u kući zaustavljali. Žene iz susjedstva pripremale su pokojnika, ne samo da su ga oblačile, već ako je bilo potrebe i šišale, brijale, rezale nokte. Sve se to bacalo u vatru. Pokojnik se oblačio u ruvo koje je ranije bilo spremljeno. U slučaju da su umrli mlada djevojka ili mladić oblačili bi ih u svečanu divojačku nošnju ili momačko odijelo. Sanduk u koji se spuštao pokojnik do polovice se punio piljevinom, prijeko se stavljala bijela ponjava, a prijeko šarena ponjava koja treba, sa sviju strana, da viri iz zatvorenog sanduka. Ako su pokojniku usta bila otvorena vezao mu se rubac oko glave, a ako su mu oči bile otvorene na njih se stavljao novčić. Vjerovalo se da će, ako oko ostane otvoreno, netko iz kuće umrijeti.

Dok su susjede pripremale pokojnika susjedi su spremali sanduk, barjake i nogare na koje će biti postavljen sanduk. Nogare su se postavljale u pridnju sobu, pokrivale ponjavom i na njih se stavljao sanduk i pokojnik. Pokojnikove ruke sklapale su se na grudima i na njih se stavljao očenaš. U sanduk se stavljala i sveta knjiga, a pokojnik se pokrivao do grudi. Na sve četiri strane sanduka postavljao  se  po jedan svijećnjak i palile su se svijeće. Ispred sanduka prostirala se ponjavka i stavljala posuda sa svetom vodom. S obje strane sanduka bile su klupe za rodbinu, obitelj i prijatelje.

 

Konak

 

Pokojnik je u kući ostajao jadan dan, što je značilo da je u kući ostao i jednu noć. Još prije večeri obilazio se pokojnik. Žene su dolazile obučene u ruvo za kajanje, a muškarci svečano obučeni. Prvo bi žene osvijetlile umrlog, a zatim je počelo oplakivanje, odnosno jaukanje. To jaukanje podrazumijevalo je i da se preko pokojnika upute pozdravi svojim ranije preminulim. Nakon jaukanja žene su sjedale sa strane i upuštale se u uobičajen razgovor. Muškarci su odlazili u drugu prostoriju gdje su sjedili i razgovarali, uz čašicu. Konak, odnosno bdijenje uz pokojnika počinjalo je u 19 sati, kada je odzvonilo pozdravljanje. Tijekom konaka molilo se Pozdravljanje, Očenaš za pokojnike,  Virovanje, Krunica...Poslije bdijenja susjedi i rodbina su se razilazili, a uz pokojnika su ostajali samo ukućani. Ukoliko je pokojnik bio kruničar na poklopac sanduka stavljali su se vjenčići u tri boje. Tri vijenca od po pet crvenih, bijelih i žutih cvjetova.

Prije sprovoda u kuću je dolazio svećenik, a uz njega su bili kantor i dva ministranta. Svećenik je već na ulazu u pridnju sobu gdje je bio sanduk s pokojnikom počinjao pjevati – Oslobodi me Bože vikovičnje smrti... Nakon pjesme i molitve svećenik izlazi, a muškarci zakivaju sanduk. U ovisnosti je li pokojnik bio kruničar ili ne moli se – Vinca našeg jedna ruža, izmed nas otkinuta Jednaj staza Adamova. Kada se sanduk iznese na dvorište svećenik pjeva – Ja sam uskrsnuće, a nakon te pjesme kantor pjeva oproštajnu pjesmu Prašćanje. Ta pjesma sastavlja se posebno za svakog pokojnika. Recimo Zbogom moja mila majko, ja te staru osatvljam... Poslije prašćanja kretalo se na groblje na ukop. 

Već odavno pokojnik se poslije smrti ne nosi kući već u kapelu, ali se i do danas zadržao običaj bdijenja uz pokojnika i molitva.