Arhiv tekstova

Kolikogod su scenske postavke  tzv. Muzičke grane – operete, opere i baletne predstave – dobro primljene kod subotičkog gledateljstva, zanimanje publike za repertoar dramskog teatra ostalo je nepromijenjeno i nesmanjeno, dapače, bjelodano  uvećano kada pred nju dospiju djela poput Č’a Bonine razgale Matije Poljakovića, koju subotička Hrvatska drama premijerno izvodi 28. listopada 1950. Utoliko se, imajući na umu doslovce erupciju zanimanja za ovu vrstu scenske igre, promatramo li je iz različitih  očišta, može smatrati čak prekretnom pojavom, od koje započinje novo razdoblje u kazališnom životu grada. Dovoljno je reći da će ova predstava biti izvedena više od sto puta i uvijek igrana pred prepunim gledalištem. Poljakovićeve pučke igrokaze, u kojima se, kako zapaža tekstopisac Hrvatske riječi, prikazuje »bunjevački seljački život na sceni«, uz splet narodnih običaja, plesova i pjesama. Dodajmo, u povodu stote izvedbe zabilježeno je da ju je vidjelo preko 55 tisuća gledatelja. Nakon Č’a Bonine razgale, toga u biti »dramatiziranog spleta narodnih običaja« [J. Buljovčić, 2008.], postavljena je komedija iz bunjevačkog seljačkog života u tri čina Niko i ništa premijerno izvedena 26. siječnja 1952. a uslijedilo je djelo Vašange prikazano 29. studenoga 1952. godine. Izvedbe prvih triju Poljakovićevih djela subotička je kritika dočekala s odobravanjem, a publika – osobito Č’a Boninu razgalu – s oduševljenjem. Pučke su to komedije u kojima je kako bilježi subotički tisak, prikazan bunjevački seljački život na sceni. [Hrvatska riječ, 1952.]  

 

ŠTA ĆE SVIT KAZAT?

 

S pojavom, ovih, a kasnije i drugih Poljakovićevih djela Hrvatska drama dobiva i novo redateljsko ime – glumac Mirko Huska pokazao se i uspješnim redateljem njegovih dramskih ostvaraja. »Niko i ništa, novi komad Matije Poljakovića, odigrava se na bunjevačkom salašu i to neposredno pred Drugi svjetski rat« – navodi Huska [Naša pozornica, 2, 1951./52., 5-]. »On je pisan već s ozbiljnijom književnom i dramaturškom pretenzijom, nego što je to očito bio slučaj kod Č’a Bonine razgale, gdje je jasno izbijala piščeva namjera da prikaže bunjevačke narodne običaje i bogatstvo bunjevačkog folklora na sceni. Ovdje se Matija Poljaković pozabavio s nekoliko značajnijih društvenih problema i tipičnih pojava, nastojeći da i kroz likove i zbivanje ostane vjeran sredini koju je želio prikazati i o kojoj govori.« U komadu Niko i ništa pisac gradi dramsku radnju na sukobu roditelja i djece. Mara Patarčićeva, nesretna je mlada žena jer su je roditelji natjerali u brak s bogatim čovjekom kojega ona ne voli. Osuđena je na trpljenje i ponižavanje, a roditelji se odlučno odupiru njezinu nastojanju da zbaci okove neželjene bračne zajednice, koja to zapravo i nije, jer: »Šta će svit kazat?« Marino srce, međutim, kuca za Ivana Bilinovića, ona je zaljubljena u toga siromašnoga, ali njoj dragoga i karakternoga mladića koji radi na očevu posjedu kao komencijaš i kojega, uz ostalo, odlikuje i urođeni smisao za temeljne ljudske vrijednosti  kao što su pravda i istina, a o njemu će Mirko Huska u naznakama svoje redateljske postavke, zapisati: »On je ona klica koja je prouzročila raspad obitelji Kaze Patarčića, Marinog oca« za kojega je Ivan zapravo »niko i ništa«, budući da je u njegovim očima tek siromašan čovjek bez imutka, zbog čega se Marini roditelji ne libe ni nečasnih postupaka, laži i spletki, kako bi sproveli svoj naum, bolje reći zasitili svoju bolesnu glad za zemljom, a na račun sreće svoje kćeri. 

 

DOBRO, LIJEPO I KORISNO 

 

Na kraju, ipak, ljubav između gazdačke kćeri i siromašnog mladića pobjeđuje, a ova vječna tema, dobro poznata ne samo kod Hrvata u Bačkoj, pokazala je spisateljsko umijeće Matije Poljakovića, ali i redateljske potencijale Mirka Huske, a o njihovu učinku nepotpisani kritičar Hrvatske riječi navodi: »… Osnovna draž je u tome što ponovno gledamo na sceni Hrvatske drame komad iz bunjevačkog života. U tom smislu je premijera Niko i ništa bila prijatan doživljaj za sve gledaoce.« Zacijelo je ovo bila zajednička nakana pisca i redatelja, o čemu Mirko Huska u svom predlošku bilježi i ovo: »Lak stil i vedrina s kojom je pisac prilazio obradi problematike ovoga komada, zatim živi, neposredni dijalozi i mnoge izreke koje se često upotrebljavaju u bunjevačkom žargonu, kao i mnoge podrugljive doskočice učinit će, da se predstava ovoga komada prati sa zabavom i razonodom. Ona će biti jedna stepenica više za sve one koji su se tek kroz predstavu Č’a Bonina razgala zainteresirali za kazalište i na taj način doći do spoznaje da se u kazalištu kraj zabave i razonode može ponešto dobro, lijepo i korisno naučiti.« [Anonim, Hrvatska riječ, 1. II. 1952., 4] U ovoj predstavi uloge su tumačili: Klara Peić, Giza Katančić, Geza Kopunović, Josip Bajić, Nikola Dulić, Miloš Jojkić, Milica Radaković, Pero Vrtipraški i Grozdana Ikonović, a scenograf je bio Bela Marki.