Arhiv tekstova

Kako smo na temelju izjava na Interliberu vidjeli, interes nakladnika (pa i čitatelja) u Hrvatskoj za djela vojvođanskih Hrvata ne samo da ne postoji nego ne postoji niti znanje o njihovom postojanju. Na temelju onoga što se može vidjeti po knjižarama, ali i knjižnicama u Srbiji, gotovo istovjetna ocjena može se dati i kada je riječ o »domaćem terenu«. Naime, vojvođanski Hrvati – kao, uostalom i pripadnici ostalih nacionalnomanjinskih zajednica – svoja djela uglavnom objavljuju u okviru institucija svoje zajednice ili kao samizdate, a na prste jedne ruke (kao što su to Robert Tilly, Zvonko Sarić, Franja Petrinović, Tomislav Ketig, Jasna Melvinger ili Petko Vojnić Purčar, primjerice) mogu se nabrojati autori koji naprave iskorak i svoja djela objave kod drugih nakladnika u Vojvodini, odnosno Srbiji. Jedan od njih svakako je i osnivač i urednik Prometeja Zoran Kolundžija, koji je za nešto više od četvrt vijeka postojanja u svojoj nakladničkoj kući objavio oko 2.500 naslova. Iako je u fokusu našeg razgovora bila zastupljenost djela vojvođanskih Hrvata u nakladništvu u Srbiji, Kolundžija nam je opisao i stanje u nakladništvu u Srbiji koje, uzgred rečeno, umnogome podsjeća na ono u Hrvatskoj, a što su nam potvrdili i sugovornici iz prethodnog broja Hrvatske riječi. Na početku razgovora Kolundžija nam otkriva kakva je uređivačka politika kuće na čijem je čelu:

Mi postojimo dosta dugo i imamo nekoliko edicija koje nastojimo njegovati. Dio izdanja objavi se na temelju drugih inicijativa; mnogo ljudi se javlja samostalno, a pošto sam otvoren za inicijative imali smo mnogo i suizdavačkih odnosa i dosta autora za koje se sam nikada ne bih sjetio javiti im se. Ali, eto... Oni se sami javljaju. Također, od samoga početka rada kod nas se posebna pozornost poklanja prošlosti i njegovanju i istraživanju onoga što se događalo na terenu gdje živimo: Novi Sad, Vojvodina, Srbija, a ponešto i šire i iz tog programa uvijek imamo nečega novoga što se posebno sprema. Ipak, našu izdavačku politiku možda najbolje opisuje i potvrđuje suradnja s Dejanom Medakovićem koji se bavio i »rubnim srpstvom«, poviješću umjetnosti i poviješću općenito i mogu reći da je veoma dobar savjetnik kada se nešto radi.

HR: S obzirom na to da vam se javlja veliki broj ljudi, koga angažirate kao savjetnike, odnosno čitatelje, prije no što se odlučite za objavljivanje određenog djela?

Osim mene, mi nemamo zaposlenog urednika u našoj kući. Međutim, imamo nekoliko izuzetno kvalitetnih vanjskih suradnika, a jedan od najznačajnijih svakako je Draško Ređep, koji je mnogo toga uradio za Prometej i kao čitatelj, ali i kao čovjek koji je sam predlagao suradnju, pa je na temelju toga stiglo mnogo značajnih ličnosti u našu nakladničku kuću. Također, veoma pouzdan čitatelj i savjetnik u vezi s piscima koji mi se jave je Milutin Ž. Pavlov, koji je i sam odličan i pisac i književni kritičar, a ima i nekih posebnih situacija kada se ili javi netko kao provjereni književni kritičar da je čitao određenog autora ili s prijedlogom koga da pozovemo.

HR: Predlaže li vam netko od njih i autore iz redova vojvođanskih Hrvata?

Iskreno kazano, nisam mnogo razmišljao na tu temu, ali mislim da se svakako i tu nešto može uraditi. S tim u vezi, mogu reći da sam surađivao s Milovanom Mikovićem i mislim da smo nešto zajednički i uradili i da mi je to ostalo u dobroj uspomeni. Inače, zbog prirode posla ne stižem pratiti i čitati suvremenu produkciju u Srbiji općenito.

HR: Što je, po Vašem mišljenju, razlog toga da djela čiji su autori vojvođanski Hrvati nema niti kod nakladnika u Hrvatskoj niti u domicilnoj im državi?

Na žalost, mislim da je to problem sa svim manjinama u svijetu. Pokušajmo se, recimo, zajednički prisjetiti nekog mađarskog književnika koji je poznat i popularan u Mađarskoj. S izuzetkom Lászla Végela, mislim da ćemo teško naići na neki takav primjer. Mislim da se isto može reći i za srpske pisce izvan Srbije. Ali, ako je za utjehu mogu reći podatak da i u jednom SAD-u književni časopisi jedva dostižu tiražu od 500 primjeraka. Ovime želim reći kako je opredjeljenje nakladnika da ne objavljuju djela autora koji po njihovim mišljenju neće napraviti »dobar biznis«. A takvih je autora mnogo. Ima jedan plastičan primjer koji to lijepo opisuje: kada je Mraović, koji je prevodio Pavića (a Pavić je tada već bio poznat) išao s njim u Italiju, talijanski nakladnik je stavio pred njega ugovor u kom je pisalo da za prvih 2.000 primjeraka nema nikakvog honorara pošto nakladnik ima troškova oko objavljivanja i da s tom knjigom izađe na tržište. A u Srbiji, koja je zaista mala zemlja, knjige imaju početne tiraže od 500 ili 1.000 primjeraka, a sad se pokazuje da i 500 postaje mnogo. Dakle, dok u Italiji posao počinje nakon 2.000 mi teško možemo zamisliti koji će domaći autor dosegnuti tu brojku.

HR: I tko je odgovorniji za ovakvo stanje po Vašem mišljenju: nakladnici i institucije države s jedne ili inertnost manjinskih autora, s druge strane?

Pa, sve ste ih već spomenuli. »Krivi su« nakladnici zato što su pokazali da su žilavi, a i nakladništvo i knjižarstvo u Srbiji je napredovalo. Ali to, s druge strane, nije donijelo boljitak kada je riječ o temi o kojoj govorimo. Sve je komercijalizirano, a ljudi u ministarstvima i općenito oni koji bi trebali brinuti o tome uglavnom to ne rade. Oni zaista ne gledaju koliko ima vrijednih knjiga koje su već objavljene, koliko je, recimo, izašlo knjiga vojvođanskih Hrvata. Kod njih, na žalost, to ne postoji niti postoji takva vrsta brige. Dakle, time bi se trebalo mnogo više pozabaviti samim tim što i nije tako veliki posao niti za to treba neka velika mudrost. Pet-šest ljudi koji bi predložili autore i djela i jedan mali proračun koji ništa ne bi opteretio niti Pokrajinu niti Republiku niti lokalne vlasti za vojvođanske Hrvate značio bi mnogo. Novca za to ima, samo treba i dobra volja. Na taj način potaknuli bi se i nakladnici za objavljivanje novih edicija, a koje se tiču stvaralaštva naših građana iz redova nacionalnomanjinskih zajednica.

HR: Jedna nakladnička kuća iz Hrvatske ima ediciju »Europom u 30 romana« u kojoj su zastupljena prozna djela suvremenih europskih autora. Jeste li i sami razmišljali o nečem sličnom: recimo »Vojvodina na 10 jezika«?

Razmišljali jesmo, ali nismo imali nešto konkretno što je vezano za naš kraj zato što se europski natječaj koji postoji za poticanje prevođenja odnosi na prevođenje autora iz drugih zemalja. Dakle, ne možemo predložiti da radimo ediciju takve vrste, a da je iz Srbije. Nakladnici i prevoditelji ranije su bili prinuđeni zajednički se dovijati, pa su tako prevoditelji dobivali enormne honorare, ali su se tajno dogovarali s nakladnicima da dijele novac kako bi knjiga zaista mogla izaći. Ali sad je došlo do promjene da nakladnik konkurira s ukupnim stavkama: prijevod, strana prava, lektura, korektura, prijelom, tisak i ono što je najbitnije: izlazak u javnost. Tu se može dobiti ogroman novac i zato se sada i javlja sve više takvih edicija. Mi smo ove godine također konkurirali, ali nismo prošli. Mislim da smo napravili lijep prijedlog, ali se nažalost pokazalo da Europa forsira svoju književnu nagradu za koju smatram da nema realnu vrijednost. Drugim riječima, smatram da to nisu najbolji europski pisci koji dobiju te nagrade, ali se to boduje i čim se javi beznačajni nakladnik iz Srbije koji ima dva autora iz dvije europske zemlje koji imaju tu europsku nagradu, on je u prednosti u odnosu na, recimo Prometeja koji želi objaviti tri-četiri vrhunska europska imena. Ali, to je dobar recept za Srbiju: da pronađe takav natječaj koji će potaknuti izdavača iz Niša da objavi Hrvata iz Subotice ili Novog Sada.

HR: Do sada smo uglavnom govorili o beletristici. Jeste li razmišljali i objavljivanju djela iz drugih kategorija kada je riječ o vojvođanskim Hrvatima ili manjinskim zajednicama općenito?

Stjecajem okolnosti ranije nam je jedan od suradnika bio Jovan Ćirilov, pa smo objavili Hrvatsko-srpski rječnik inačica, odnosno Srpsko-hrvatski rečnik varijanata. Normalno, kada ima takvih ideja da smo uvijek otvoreni za suradnju.

HR: Kakav vam je odnos kada su u pitanju druge književnosti nacionalnomanjinskih grupa, dakle onih koje zahtijevaju prevođenje?

Mislim da je naš odnos u tom pogledu bolji od drugih nakladničkih kuća. Objavili smo djela čiji su autori Slovaci, a također i autora iz Mađarske u prijevodu Save Babića. Također, sudjelujemo i na stalnim natječajima pošto je ostalo dosta neprevedenih djela, primjerice Nándora Giona tako da svake godine objavimo najmanje po dva naslova iz prijevoda. Tu su i ogromni zbornici sa znanstvenih skupova, kapitalna djela o Rusinima u Vojvodini, a osobno mi je žao što mi nismo objavili mađarsko-srpski rječnik. Inače, veliki problem, i na samo naš, je u tome što knjižare uglavnom drže velike nakladničke kuće tako da je ogroman problem u plasmanu, napose domaće beletristike. Drugim riječima, mala je šansa da se knjiga u izdanju Prometeja ili nekog drugog nakladnika iz Vojvodine nađe u knjižarama u Srbiji. To je veliki problem za kojega bi trebalo tražiti rješenje.

HR: Kako to tumačite, kao »zauzet teren« ili je posrijedi nešto drugo?

Pa, prije bih rekao da je ovo prvo. Imamo, naime, nekoliko nakladničkih kuća koje objavljuju više naslova no što je ikada ijedan nakladnik u velikoj Jugoslaviji objavljivao. Oni objavljuju po više od 500 knjiga godišnje i njima zatrpavaju svoje knjižare. To je, naravno, njihovo pravo i vi se na njih ne možete »službeno ljutiti« jer je mala šansa da se pojave naslovi i nekih drugih nakladnika. Zbog toga bi bilo potrebno da postoji više nezavisnih knjižara, jer dok je ovakva situacija mi ćemo sve teže moći objaviti bilo koju knjigu domaćeg autora.