Arhiv tekstova

Prošlog tjedna prolazio sam Frankopanskom ulicom i znatiželjno sam gledao što se tamo gradi, koje su zgrade srušene, jer ta se ulica s jedne strane graniči s jednim od novih velikih gradskih centara koju zovemo Radijalni put (službeno Aleja maršala Tita). Primijetio sam jednu napuštenu zgradu, čiji prozori su bili razbijeni, očito se više ne koristi i čeka na rušenje da svoje mjesto prepusti nekom bezličnom četvorokatnom stambenom objektu. Onako u sebi sam kazao: »eto ti još jednog starog objekta za koji možeš napisati još jedan rekvijem«. Onda sam počeo razmišljati: »stani malo, ova zgrada je nekad bila ortodoksna sinagoga, kako ćeš napisati rekvijem za nju?!«. Onda sam odlučio da ću napisati jednu tužbalicu, zapravo kadiš. Kadiš je aramejska riječ i znači svijet, svjetina, a kod Židova je to molitva za mrtve, nešto slično kao rekvijem u kršćanstvu. Zapravo, već dugo vrijeme razmišljam da kao poseban članak napišem nešto o subotičkim građanima židovske vjere, nešto sam i započeo, ali nažalost tekst nikad nisam dovršio. U stvari, u tekstu se želim baviti prostornom segregacijom stanovništva, koja je i danas prisutna u Subotici zbog njene višenacionalnosti. Jednostavno rečeno, zavisno od kvarta pretežni nacionalni sastav je različit.

 

Korijeni segregacije

 

Iako su korijeni segregacije povijesno dugi, ali prvi pismeni trag potječe iz XV. stoljeća, kada tadašnji kralj upozorava čelnike Zabatke da ne kinje svoje stanovnike Kumane koji su stanovali na prostoru oko sjevernog dijela današnjeg Aleksandrova (Kameniti Hat). Sljedeći trag je iz Vječitog ugovora s ugarskom komorom (1743.) koji u 21. točki kaže: »Sadašnji posjednici ostaju na posjedu koji im sada pripada, s tim da katolici budu smješteni na jednoj, a pravoslavni na drugoj strani.« Crta razdvajanja je bila rječica Vok, koja je nekad presijecala grad na dva dijela. Pošto su u nekadašnjem vojnom šancu, koji je rasformiran, služili Dalmati i Raci (tako su ih tada zvali), katolici su smješteni na desnu, pravoslavci na lijevu obalu rječice. Magistrat je odlučio dopustiti doseljavanje 40 mađarskih porodica iz Kecskeméta kako bi nadomjestili nedostatak dijela pravoslavaca koji su se iselili iz grada, jer nisu željeli plaćati porez. Mađari su smješteni između Voka i Jasibare, i tako su vremenom nastale tri ulice: Srpski šor (Arsenija Čarnojevića), Bunjevačka (Ivana Antunovića) i Mađarska (Zrinskog i Frankopana). Pošto austrijsko carstvo nije priznavao židovsku vjeru, Židovi nisu mogli steći građanski status, ali Magistrat je 1786. dozvolio da se u grad naseli 12 židovskih porodica. Grad je svojom odlukom tek 1816. dozvolio da kupe za stalno kuće na dijelu teritorija grada. Određen je prostor između tadašnjih ulica Mađarske i Šumske (Braće Jugovića), kasnije (1835.) dozvoljeno im je i »širenje«, naseljavanje do crte današnje Zmaj Jovine ulice i tako je nastao jedan, uvjetno rečeno, Židovski kvart.

 

Židovska zajednica

 

Čim su dobili dozvolu za naseljavanje, stanovnici židovske vjere od Grada su tražili da se formira Židovska zajednica na čelu s jednim biroom. Uz kraljevsku dozvolu 1799. godine (grad im nije odobravao) dobili su pravo izgraditi svoju sinagogu, koja je izgrađena početkom XIX. stoljeća, jer se 1803. godine spominje rabin, šakter (košer mesar) i učitelj. Sinagoga je stajala na sredini placa, jer se nije smjela graditi na liniju ulice. Restaurirana je 1850. godine (slika). Tu je bilo izgrađeno obredno kupatilo, košer mesnica i škola. Zajednica je toliko ojačala (oko 3.000 članova 1900 godine) da su koncem stoljeća (1890.) kupili veliki plac za podizanje nove sinagoge koja je posvećena 1902. godine. U međuvremenu, u Mađarskoj ulici Udruga za međusobnu pomoć Chewra kadischa (Sveta udruga) izgradila je jednu veliku zgradu s dvoranom za okupljanje, koja je prilikom vjerskih praznika služila i kao pomoćna sinagoga. Pokraj nje je sagrađena i bolnica.

 

Epilog

 

Veza između nekadašnje bolnice i pomoćne dvorane, kasnije ortodoksne sinagoge očuvana je na jedan čudan način skoro do danas. Naime, nova židovska bolnica izgrađena je na uglu ulica Đure Đakovića i Zmaj Jovine, a poslije Drugog rata bila je to Ženska bolnica-rodilište. Danas je tu smještena Ekonomska srednja škola, čiji učenici su dugo koristili prostorije nekadašnje ortodoksne sinagoge u Frankopanskoj ulici kao dvoranu za tjelovježbu. Govorili mi kadiš ili rekvijem, očito je da stara Subotica i njeni nekadašnji stanovnici polako, ali sigurno nestaju.