Arhiv tekstova

Uvijek sam rekla sebi kako neću pokleknuti općem trendu slanja djece na privatne sate iz raznoraznih školskih predmeta. I držala sam tu svoju riječ čak i kada su počele pripreme za prijamni u srednjoj školi, a onda sam poklekla. Uvjerila me kći da joj iz matematike nije baš sve jasno i kako se za pismeni rad treba spremiti na nekoliko privatnih sati. Znam, nije joj matematika baš jača strana, stalno tu nešto šanta. Znam isto tako da ne vježba dovoljno,  ne koncentrira se na zadatke, ali ipak sam (ne baš od prve) popustila. Prevagnulo je to  što je gimazijalka, što je pred njom (za dvije godine) studij, što od općeg uspjeha (i prijamnog) ovisi hoće li se školovati o trošku države (ma što to u današnje vrijeme značilo) ili roditelja i sve tako redom brige koje brinu svi roditelji koji svoju djecu tek trebaju izvesti na put. I tako ode ona na nekoliko tih privatnih sati (ako vas interesira, jedan je 500 dinara), kaže kako joj je sve jasno, ali vidim i dalje ništa ona ne vježba, ne preslišava se, pa jedem sebe što nisam ostala dosljedna  i rekla – zagrij stolac i uči sama.

Jadam se ja tako okolo, a ljudi me gledaju u čudu, jer Bože moj pa sasvim je normalno da djeca idu na privatne sate. Još od nižih razreda osnovne škole. Jer zašto bi se roditelji mučili i učili s njima zbrajanje i oduzimanje, o tome što je reljef, o tome koji su sastavni dijelovi rečenice kada (za 500 dinara) to može uraditi netko umjesto njih. Gledaju me u čudu tek roditelji starije djece čiji mezimci redovito idu na satove matematike, fizike, kemije... I dobro se zna, profesor će vas primiti samo ako ste redoviti. Ako se pojavljujete tek sporadično, to za njega nije posao i takve đake ne uzima. Gledam ja u čudu i slušam te ljude. Što je ovo? Čemu onda škola, čemu profesori, što ta djeca uče na redovitim satima, što rade kod kuće? Ili je to postalo pomodarstvo, pa se roditelji (da se razumijemo, oni koji mogu platiti) sve nadmeću u tome iz koliko su predmeta uzeli privatne sate? Rekla bih ja kako je to ipak pomodarstvo. Linija manjeg otpora, i djece i roditelja, pa i obrazovnog sustava. Eto sada sam i ja postala dio toga. Te linije manjeg otpora. A nisam htjela i neću više, jer veću uslugu bih joj učinila da sam istrajala i rekla – izvoli, zagrij stolac, zadubi glavu u knjigu, uključi mozak, za sebe učiš, a ne za mene. Pametnije bi bilo da sam joj pokazala da se za postići nešto treba i potruditi, sam izboriti, jer prije ili kasnije morat će naučiti i tu životnu lekciju.