Arhiv tekstova

U našoj državi postoji jedna stara krilatica koja se odnosi na južne krajeve ove zemlje: »što južnije, to tužnije«. Pri tome, misli se na to da su ti krajevi i društveno i privredno zaostali u odnosu na sjevernije dijelove Srbije. Razloga za ovo ima pregršt. Na prvom mjestu su povijesni. Sve je počelo koncem XIX. stoljeća, točnije početkom 1878. godine kada je završen Rusko-turski rat i sklopljen je tzv. Sanstefanski mir. Rusija, koja je pobjedonosno izašla iz ovog rata, imala je imperijalističke ambicije. Naime, od dijelova Turskog carstva, prije svega na Balkanu, željela je stvoriti Veliku Bugarsku kao satelitsku državu preko koje će povećati utjecaj na Balkanu. Tadašnja »velika sila« Velika Britanija na ove ruske planove nije gledala blagonaklono, jer se bojala ogromnog utjecaja Ruskog carstva na Balkanu. Prijetilo je izbijanje novih sukoba. Zato  je 13. lipnja u Berlinu sazvan kongres na kom su se sastali sve tadašnje značajnije države – Velika Britanija, Austro-Ugarska, Njemačka, Italija, Francuska, Rusija i Turska. Osnovni cilj je bio naterati Rusiju da poništi Sanstefanski mir, bolje rečeno da odustane od svojih ciljeva stvaranja Velike Bugarske. Osnovni cilj je postignut, i nakon mjesec dana vjećanja, 13. srpnja, sklopljen je Berlinski mir, čiji su rezultati ujedno i korijen čak i današnjih, uglavnom lokalnih sukoba.

 

Rezultati Berlinskog mira

 

Ovim mirom stvorene su tri nove države Rumunjska, Srbija i Crna Gora. Bugarska je podijelena na dva dijela: na slobodnu Bugarsku kneževinu i na »neovisnu Istočnu Rumeliju«, koja je ostala  pod patronatom Otomanskog carstva. I druge turske provincije stavljene su pod patronat velikih sila. Umjesto da dobije široku autonomiju u okviru Turske, Bosna i Hercegovina je dobila kao patrona Austro-Ugarsku. Velikoj Britaniji je dodijeljena uprava nad Ciprom. Crna Gora, Srbija i Rumunjska su dobili i značajna teritorijalna proširenja. Srbija četri okruga: niški, pirotski, toplički i vranjski, Crna Gora Nikšić, Podgoricu i Bar, a Rumunjska je dobila Dobrudžu. Politička karta, izdana u Engleskoj 1884. godine (u prilogu), s malom netočnošću, jer Sandžak je ostao u Turskom carstvu, vrlo dobro ilustrira tadašnja teritorijalna prekrajanja. Jedan od uvjeta dan Srbiji bio je i to da izgradi »južnu prugu«, povezivanje Budimpešte s Beogradom i nadalje s Nišom i Bugarskom, odnosno s Turskom (Prištinom). Znači, teritoriji gdje je ovih dana boravila naša Vlada pripojeni su tada Kraljevini Srbiji. Mir na ovim prostorima nije trajao dugo. Nakon neuspješne radikalske Timočke bune (1883.), 1885. godine izbio je kratkotrajni Srpsko-bugarski rat. Naime, kralj Milan Obrenović na vijest ujedinjenja Bugarske i Istočne Rumelije ocijenio je da time Bugarska postaje prevelika i opasna po Srbiju, te je 19. listopada u Nišu sazvao Narodnu skupštinu da uputi prosvjed Bugarskoj zbog kršenja Berlinskog mira. Na negativan odgovor Kraljevina Srbija je odlučila napasti Bugarsku radi sprječavanja ujedinjenja. Srpska vojska je napala Vidin, a bugarska je zauzela Pirot. Zabrinute velike sile, prije svega Austro-Ugarska, zbog ovog rata inicirale su mirovni sporazum, koji je skopljen 1886. godine u Bukureštu bez bitnih teritorijalnih promjena. 

 

Tjedan dana Vlade u Nišu

 

Pripajanjem spomenuta četiri okruga do tada nacionalno homogena Srbija postala je višenacionalna, jer su na tim teritorijima živjeli Bugari, Albanci i Turci (danas uglavnom Bošnjaci). Možda je i ovo bio razlog što su ti kraljevi relativno i stvarno »zaostali u razvoju« što se tu nije ulagalo. Boravak Vlade u Nišu s izletima u okolne gradove za osnovni cilj imao je da stanovnicima ovog »tužnog dijela Srbije« obeća vedrije dane i svjetliju budućnost, da se ispravi »višedecenijska nebriga« za ove kraljeve. U Nišu se pojavio albanski premijer, kao i neki drugi diplomati i turski ulagači. Znači, naša Vlada želi surađivati i s užom i širom okolicom. Okosnica svakog razvoja su autoceste, koje će uskoro biti završene, jer su najteže dionice skoro gotove prema Bugarskoj i Makedoniji. Premijer je iznio i jednu, za planere novu ideju, novi pravac je izgradnja autoceste Niš – Priština, koja se ne nalazi u važećem Regionalnom prostornom planu Srbije. Istina, malo se i ogradio, rekavši da se za ovu ideju treba zainteresirati i EU (ali vjerovatno i Albanci s Kosova, velim ja). I mi Subotičani smo imali, istina kratak, ali isto visok posjet s pregrštom obećanja. Naime, bio nam je premijer Vojvodine, koji je obišao industrijsku zonu i pohvalio nas je kako je kod nas nezaposlenost ispod 10 posto (vjerujem ako on to kaže)!? Obišao je i gradilište Narodnog kazališta, rekavši da treba nastojati smanjti troškove gradnje preprojektiranjem unutarnjeg uređenja i enterijera, reviziju treba uraditi grad (i, naravno, platiti troškove). »Želimo što prije završiti gradnju, jer Subotica zavrjeđuje kazalište«. Rekao je i to da treba ulagati u izgradnju banje Palić i završiti Veliku terasu, naglasivši da grad ima dobre planove i rukovodioce. Pitam se kad će obići i okolne općine, poput Kanjiže, Sente, Bačke Topole... Ili će taj posao prepustiti možda drugima?