Arhiv tekstova

Za tamburašku glazbu emotivno sam vezan maltene od djetinjstva. Istina, volim glazbu u bilo kojem obliku, al šokačka, ravničarska duša, valjda je tamburicom zadojena od rođenja. To nam je valjda u genima, jer znam da na zvuk tamburice nije imun ni moj otac, a nisu bili ni djedovi. Uz tamburice se veselilo i tugovalo, rađalo, ženilo i udavalo, odlazilo u vojsku. Tamburica nam je  uvijek i u dobru i u zlu, bila lijek za dušu. U mladosti sam, poput većine iz moje generacije, slušao i rok i pop i folk, ali tamburica je uvijek bila na prvom mjestu. Mlad sam se uposlio u somborskoj Boji, posao mi je bio vezan poglavito za teren. Malo ljudi zna kako je to kad si kilometrima udaljen od doma, od obitelji, umoran pa u nekoj mjesnoj kavani ili čardi čuješ zvuke ovoga glazbala. Pogodi te tamo gdje si najranjiviji. Duša zatreperi, a često i oko zasuzi. Nedavno sam u vašem listu pročitao da se u Sonti otvorilo izdvojeno odjeljenje glazbene škole iz Apatina, grupa tambura. Čestitao bih onima koji su to isposlovali. Sonta je oduvijek bila poznata po dobrim tamburašima, ima ih u svim generacijama. Sada se otišlo korak dalje pa ćemo imati i dosta novih, ovoga puta glazbeno obrazovanih tamburaša. Mislim da će to unaprijediti kvalitetu svirke u mojoj Šokadiji, a nadam se da ni OKUD Ivo Lola Ribar više neće morati dovoditi glazbenike sa strane. Iskreno, žao mi je što u djetinjstvu i ranoj mladosti nisam naučio svirati tamburicu. Sada je za to kasno, ali zato s velikim užitkom slušam svirku. 

I. A.