Arhiv tekstova

Udruga građana Ravangrad tijekom kolovoza i rujna obilježava dva desetljeća rada. Punih je to 20 godina aktivizma, seminara, radionica, kampova, tribina. Rečeno jezikom brojki to je 283 sudionika i 23 voditelja interkulturnog kampa u Švicarskoj, 148 sudionika u kompovima Rtanj, Divčibare i Goč, oko 700 mladih sudionika projekta Odmak od rata i oko 2.000 članova i 150 suradnika Otvorenog kluba. Dovoljno razloga za razgovor s Mandom Prišing, predsjednicom UG Ravangrad.

Da se zajedno prisjetimo te 1996. godine i Vaših osnovnih motiva i ciljeva koji su Vas potaknuli na osnutak Ravangrada.

Vratila bih se u 1995. godinu kada su formirani otvoreni klubovi u nekoliko gradova u tadašnjoj državi. Sarajevo je tada bio izoliran grad, te godine dogodili su se su se Bljesak i Oluja, te godine bio je genocid u Srebrenici, a svaki peti građanin općine Sombor bio je izbjeglica. Rekla bih, bilo je to vrijeme neprijateljstva, kaosa i nemoći. U takvom vremenu Jelena Vlajković u suradnji s Fondom za otvoreno društvo osmislila je projekt koji je obuhvatio cijelu SRJ i koji je trebao ublažiti posljedice svega onoga što nam se događalo. Ti otvoreni klubovi trebali su pomoći da se ublaže razlike između izbjeglica i domaćeg stanovništva, ali i ublažiti i jad i bijedu u kojoj smo svi bili. Tako je i Sombor dobio otvoreni klub, a među onima koji su bili na početku te priče bila je i Somborska mirovna grupa i ja. Otvoreni klub bio je mjesto dostupno svima, mjesto gdje smo držali tečajeve engleskog jezika, računarstva, razne radionice. Taj projekt trajao je pet godina, a za to vrijeme mi smo bili aktivni i prepoznatljivi u lokalnoj zajednica.

Ono po čemu je Ravangrad prepoznatljiv su i mirovni  kampovi, u koje ste bili uključeni još kao Mirovna grupa.

Prvi kamp na kome su sudjelovali mladi iz Sombora i Osijeka bio je 1994. godine u Mađarskoj, naredne godine kamp je bio u Nizozemskoj gdje su se mladima iz Osijeka i Sombora pridružili i mladi iz Baranje. Kasnije su došli kampovi u Srbiji, ali su bili kampovi u kojima su sudjelovali mladi raznih nacionalnosti. Od 2000. ušli smo u projekt Odmak od rata u koji su uključeni mladi iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine. Ti kampovi nisu organizirani bez toga da smo za takve kampove pripremili svoju djecu da budu spremna slušati i uvažavati druge. Taj  projekt traje još uvijek. I još jedan projekt je  Interkulturna razmjena koja je omogućila i omogućuje mladim Somborcima boravak u kampu u Švicarskoj, gdje su se sretali s mladima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Švicarske, Bjelorusije, Ukrajine, Italije, Moldavije, a ove godine s grupom iz Makedonije.

Kampovi budu i prođu. Što je ono što ostaje iza? Odnosno, da pojasnim: ostaju li ti mladi i dalje u kontaktu, ima li novih susreta, možda nekih novi zajedničkih akcija?

Nitko u kampove ne ode a da prije toga nije pohađao radionice nenasilne komunikacije, nenasilnog rješavanja sukoba. Dakle, oni su dodatno pripremljeni za te susrete i obično sudjeluju u više naših kampova. Evo jednog posljednjeg primjera. Naši mladi su u kampu u Švicarskoj boravili s mladima iz Makedonije, a polovica mladih iz te makedonske grupe bili su Albanci. Za takav susret  našu djecu nismo pripremili. I dogodio se nepripremljen i nepredviđen susret. I što se dogodilo? Naši Somborci su se odvažili i rekli: ja ima strašne predrasude prema Albancima i za mene su oni ovakvi i onakvi, ali ja sada vidim da to nije tako. Na sličan način odgovorio je jedan mladi Albanac i vjerovali ili ne poslije dva mjeseca došao je u Sombor i s drugarima iz kampa proveo četiri dana. Mogu reći da se mi trudimo graditi mir u ovoj zajednici. Ne samo među mladima već i više od toga, jer se ti mladi ljudi vraćaju u svoje obitelji, svoje škole, svoje okruženje. Ti pomaci koje smo napravili nisu uvjek vidljivi, jer je puno onog drugog ružnog, ali na sreću svijet ipak počiva na tim malim svijetlim točkicama.

Iza Vas je više od dva desetljeća mirovnog aktivizma, pa mislim da ste prava osoba za pitanje je li za Vas sve ovo što se danas događa između Srbiije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine očekivano?

Pratim situaciju u ovoj regiji i rekla bih da je uvijek samo pitanje kada će tko prvi zakoračiti u kaljugu. Kada jedan zakorači, odmah će i drugi, ne vodeći računa o tome da će se nešto loše u Hrvatskoj ili u Srbiji odraziti na Hrvate u Srbiji i obratno. To se reflektira prvo na nacionalne manjine, ali poslije i na većinu. I to je strašno. Razočarana sam. Razočarana sam i u male ljude, koji su se srozali i to je ono što mene najviše poražava.