Arhiv tekstova

Kažu, takve zemlje kakva je plodna bačka ravnica nema mnogo, ali kažu i da više  nije dovoljno posijati, gledati u nebo i čekati što će Bog dati. Tako su orali, sijali i žnjeli naši djedovi, ali od tada se mnogo toga promijenilo. Promijenilo se toliko da maksim zemlje (18 jutara) više nije sigurnost za jednu obitelj. Promijenilo se toliko da se za zemlju sada otimaju oni što misle da se njive siju i oru iz džipova i kafića. Promijenilo se toliko da dobar poljoprivrednik danas nije onaj koji ne ispušta motiku iz ruku već onaj koji se drži računala i prati sve što je novoga u i oko poljoprivrede. Promijenilo se toliko da dobar poljoprivrednik nije onaj koji se drži tradicije i onoga što se stoljećima radilo na njivi, već onaj koji je spreman ići korak naprijed, rizikovati, pa i sijati ono što ova bačka ravnica nikada vidjela nije. 

Tako tamo gdje je nekada nicalo i rađalo žito raste i cvjeta neven, tamo gdje je nekada vrijedna seljačka ruka brala kukuruz i sjekla kukurozovinu niču malinjaci, i za ne vjerovati raste i rađa tamo i gdje nema zemlje. Jer svatko traži svoje mjesto pod suncem, pa i oni koji ne obrađuju tisuće hektara sve iz džipa i kafića (čast izuzecima), oni koji hoće na svom malom komadiću zemlje sijati i puno raditi, sve u nadi da će im se to vratiti, da će im ta zemlja dati barem onoliko koliko su novca, svog truda i brige uložili u nju. Iskreno da kažem oduševljavaju me ti ljudi, njihove priče, njihova posvećenost onome što rade. 

Bez krika i jauka, na suncu i kiši, rade i idu naprijed. Lako je? Sigurno da nije. Nije lako do kasno brati povrće koje si prije toga morao posaditi i odgajiti, nije lako to isto povrće prodati sutra na tržnicama i onda opet sve u krug. I tako iz dana u dan. Ovo nije izmišljena priča već priča mojih prodavača na somborskoj tržnici. Tu su iz dana u dan, prvo oni a sada već i njihova djeca tek stasala do visine tezge. Svi nešto rade, nose, prodaju, a ne žale se. Kroz smijeh kažu: »kupili smo bungalov, a ne stignemo ni otići, a i kako. Evo sazrele nam i maline, treba i njih brati, pa treba proširivati malinjak, pa će krumpir, pa će ono, pa će ovo i kako da stignemo, ali bit će«.

Ne žali se ni jedan mladi programer koji je četiri godine truda, rada, učenja, a bogami i novca uložio u svoju jedinstvenu ideju podizanja povrtnjaka u kome se biljke hrane vodom iz bazena s ribom. Konačno, poslije četiri godine ubira plodove svoga rada. Kaže, može i on poslije posla u tvrtki  uzeti u ruke daljinski, ali ne ide to tako kada imaš troje djece od kojih trebaš napraviti ljude.

I mogla bih još nabrajati. Na sreću, ima takvih ljudi. Možda i više nego što mislimo, samo oni nisu glasni, ne laktaju se, ne sanjaju avione i kamione preko noći. Jednostavno žive svoj mali običan život.