Arhiv tekstova

Tridesetdevetgodišnja Sonćanka Lidija Šokac, po obrazovanju ekonomski tehničar, zaljubljenica je u izradu slastica, osobito torti. Od ranog djetinjstva, dok su se njezine prijateljice igrale lutkicama, ona bi svaki put kad bi se majka Marica prihvatila pripremanja kolača, ostavljala sve i gledala, a kad majka dopusti, pomalo i asistirala. 

 

Prvi koraci u slastičarstvu

 

Lidiji su od najranijeg djetinjstva omiljene igračke bile kuhače, zdjele i ostalo kuhinjsko posuđe. Omiljene lokacije u kući bila su joj mjesta pored štednjaka i kuhinjskog radnog stola. Odrastala je uz majku koja je bila vrsna kućanica. 

»Majka je za mene bila čarobnjak u kuhinji. Svaki njezin pokret pozorno sam upijala i urezivala u memoriju. Otac András danas umirovljenik, bio je pekar. I danas se sjećam njegovih slasnih peciva, koje bi pripremao doma kada bi bio dobre volje. To bi bio pravi blagdan za mene i sestru Anu, udanu Forgić, koja danas živi u Monoštoru, a profesionalno se bavi izradom torti i kolača. Naravno, u cijelom poslu otac bi imao i neizbježne pomoćnike«, sa smijehom se Lidija prisjeća djetinjih dana u roditeljskoj kući. 

Puno toga Lidija je željela uraditi i sama, ali male ruke nisu bile dorasle željama. Kako je odrastala, sve ozbiljnije se uključivala u pomoć majci, a već tijekom srednje škole puno kolača i poneku tortu izrađivala je samostalno. 

»Poput mnogih, prva slastica koju sam uradila bile su palačinke.  Za mene je to već bila sitnica, a sestra i ja smo imale neko svoje interno natjecanje u izmišljanju i izradi raznih, kako slanih, tako i slatkih nadjeva«, prisjeća se Lidija. 

 

Beskorisno obrazovanje radi obrazovanja

 

Poslije osnovne škole upisala je i uspješno završila srednju ekonomsku u Somboru. Bila je odličan učenik, ali nikakav studij nije upisivala, nadajući se poslu u struci. Nade su se izjalovile, zaljubila se u Gorana. 

»Nakon završetka škole u meni je još nekako i tinjala nada da ću se uposliti i raditi ono što volim i što sam izučila. No, kako su godine prolazile, nada je splašnjavala. Poput mnogih, srednju školu sam završila, ali mi je diploma ostala beskorisna. Pripadnik sam generacija koje su u punom smislu žrtvovane radi najglupljeg mogućeg sustava školstva. U većinu škola učenici su upisivani bez ikakvih planova, bez iole ozbiljnijih analiza potreba tržišta rada. Nisam bila nikakav izuzetak, u mojem okruženju vrlo su rijetki oni koji rade posao za koji su se školovali. Kako mi djeca odrastaju, sve više se plašim da i njih u ovoj državi čeka slična sudbina«, glasno razmišlja Lidija.

 

Hobi postaje izvor prihoda  

 

Lidija je razmišljala pragmatično, pa je brzo odustala od beskorisne potrage za izučenim i voljenim poslom. 

»Izgubila sam svaku nadu za uposlenje u struci i u dogovoru s Goranom posvetila se kući, obitelji, kasnije i izradi kolača. Sve je počelo od izrade za mnoge neobičnih torti za moju djecu i za dječje rođendane naših prijatelja i bliže rodbine. Što sam više ulazila u tajne izrade torti, više sam se i zagrijavala za taj posao. Zanimljivo, to se dešavalo i s mojom sestrom. Njoj je danas i zvanično taj hobi prerastao u profesiju, registrirala je radionu za izradu torti i kolača. Poslije degustacija mojih slatkih kreacija na rođendanima, mnogi su me pitali da li bih htjela napraviti tortu i za rođendane njihove djece. Opet u dogovoru s mojim Goranom, kročila sam i na taj put. Puno sam eksperimentirala, kombinirala sam mnoge načine, pa sam došla i do nekih isključivo svojih kreacija. U osnovama torti zadržala sam starinski način i starinske materijale. Koliko god je moguće, izbjegavam gotove praškove i kremove koji su danas rašireni u prodaji. Ne kupujem ni gotove ukrase, izrađujem ih sama. Jeste to puno posla, izrada kvalitetnih ukrasa traži svoje vrijeme, ali imam zadovoljstvo, a to zadovoljstvo dijele i moje mušterije da je svaka moja torta unikat. Stari majstori kažu da dobro urađen posao osigurava nove poslove. Tako se događalo i kod mene. Vremenom, porudžbine su bivale veće i kompliciranije, pa danas radim dosta torti za mladence. Za razliku od tipskih ukrasa, rađenih serijski i puštenih u slobodnu prodaju, moji su svi redom jestivi«, kaže Lidija. 

Na upit u čemu je tajna, samo se nasmijala i odgovorila »u praksi i u puno eksperimentiranja«. »Pojedinosti ne bih otkrivala, svi mi imamo neke svoje tajne u poslu kojega obavljamo«.

 

Planovi 

 

Lidija traži način na koji bi u svoj hobi uvela i neku sigurnost, neko sustavno rješenje. 

»Ovaj posao nije tipski, ne može se svrstati niti u jednu ustaljenu kategoriju. Mislim da je u nekom međuprostoru između starih zanata i umjetnosti. Istina, ima u sebi elemenata slastičarstva, ali nije klasično. Željela bih sve riješiti regularno, ali kad sam pojasnila knjigovođi što bih ja u stvari radila, u zakonskoj regulativi nije pronašao odgovarajuće rješenje. Zbog toga sada obavljam intenzivne konzultacije, jer bih ubuduće ovo željela raditi sukladno pozitivnim propisima ove države. No, tu se opet javlja jedan veliki problem, a to je, kao i u svakom drugom poslu, nedostatno tržište. Sonta kao tržište nedovoljna je da mi osigura bar prosječnu mjesečnu plaću i sredstva koja uzima država, a ja sama nisam u mogućnosti tražiti nova tržišta i raditi ovaj dio posla. Zbog toga bi me i radovalo ukoliko bi se iznašla mogućnost da svoj hobi smjestim u zakonske okvire«,  završava priču Lidija.