Arhiv tekstova

Svečanom ceremonijom 21. kolovoza bez većih problema završene su 31. po redu Olimpijske igre (OI), najveći sportski događaj ove godine. Tko traži dlaku u jajetu može ove igre kritizirati s raznih aspekata. Primjera radi, gradski promet nije uvjek najbolje funkcionirao (u kojem svjetskom velegradu nema problema, pitam se ja) ili: mjesecima prije početka iznenada je pronađen novi čudnovati virus, nazvan »zika«, koji prouzrokuje temperaturu, ali je opasan samo za trudnice (sportašice putuju na igre u poodmaklom drugom stanju!?). Preporučali su sportašima i turistima da ne piju vodu ni iz gradske česme, pa nadalje voda u zaljevu, gdje su se po planu trebali održavati sportovi na otvorenim vodama je skroz prljava i zagađena, bilo je mnogo džeparenja i da ne duljim dalje, jer sam se sjetio jednog dječjeg događaja: vani sija sunce, sve je suho a klinac dođe doma, sav ublatnjav. Mama pita: »Dijete moje, kako si tako blatnjav kada je vani sve suho i uopće nema blata?« »Ima mama, ima samo ga treba potražiti« – glasio je odgovor. Svi ovi problemi su bili poznati i prije devet godina kada je Međunarodni Olimpijski komitet (MOK) donio odluku da se u Riu održe OI. Mnogi smatraju da je ovo bila prije svega politička odluka. S ovim se mogu složiti, jer od kontinenata u Južnoj Americi još nisu održavana ova vrhunska sportska natjecaja. Naravno, ima tu i biznisa, jer OI su dobra prilika da neki velegrad riješi određene infrastrukturne, urbanističke problema i uz to i da zaradi od prodaje ulaznica i od turista. Jedna velika američka kompanija, koja ima lanac brze hrane, reagirajući na vijesti o prljavoj i nezdravoj hrani u Riu, ubacila se u »biznis« nudeći zdravu i čistu hranu turistima (kao da je brza hrana zdrava?!), o preprodaji ulaznica zbog čega je uhićen i jedan irski član MOK-a da ne govorimo.

 

Malo povijesti, malo politike i statistike

 

Klasične OI održavane su u Grčkoj; po predanju, u vrijema održavanje igara nije se ratovalo. Mogli su se natjecati samo muškarci. Klasične sportske discipline su bile trčanje, skok u dalj, bacanje diska i koplja, hrvanje i »šakanje« (preteča boksa). Danas ima sve više i više diciplina koje po mom mišljenju nemaju baš mnogo veze sa sportom, među njima je i taekwando ili badminton. OI su obnovljene koncem XIX. stoljeća, s ciljem da se održavaju svake četvrte godine. Nažalost, neke igre po redoslijedu nisu održavane zbog svjetskih ratova, a danas se ratuje na raznim prostorima planeta. Zato su ove godine na OI nastupali i sportaši izbjeglice, nazvani »neovisni« (osvojili su i medalje). Za vrijeme »hladnog rata« zapadne zemlje, okupljene oko SAD-a bojkotirale su OI u Moskvi, zauzvrat SSSR i sateliti nisu sudjelovali na OI u Los Angelesu. Sada su metode suptilnije, nekoliko mjeseci pred početak OI, MOK je želio potpuno isključiti Rusiju s igara zbog »državnog lažiranja doping kontrole«, pri čemu natjecatelji nisu imali ni vrijeme za žalbu. Ovo se nije ostvarilo u potpunosti, ali su SAD, oslobođeni najvećeg konkurenta u atletici i plivanju, na tablici osvojenih medalja zauzeli uvjerljivo prvo mjesto. Hrvatska je postigla povijesni uspjeh, osvojivši deset medalja i nalazi se na 17. mjestu osvajača medalja. Ako zbrojimo medalje koje su osvojile nekadašnje republike i pokrajine dobijemo sumu od 9 zlatnih, 8 srebrnih i 5 brončanih medalja, što bi nam osiguralo elitno 8. mjesto, odmah iza Francuske. Brojanje medalja i proslava sportaša pomalo dobija i političku konotaciju. Sportaši se dočekuju većom pompom nego neki državnici, još ih treba dočekivati špalir gardista. Ako nismo uspješni na privrednom planu, zato smo najbolji npr. u vaterpolu. Dajmo narodu igre, a za kruh neka se snađu kako umiju i znaju. 

 

Subotica grad sportova

 

Krajem XIX. stoljeća u Subotici, kao dinamičnom i napredan gradu, sport dolazi u »modu«, napose među višim i bogatijim slojevima. Braća Vermes na Paliću 1880. godine osnivaju gimnastičku udrugu Ahiles i organiziraju Palićku olimpijadu. Grad financira odlazak Đure Stantića na međuolimpijsko natjecanje u Atenu, gdje osvaja zlato u brzom hodanju na duge staze. Ivan Sarić sa svojom ekipom, 1900. godine na Topčideru kralju Aleksandru Obrenoviću i Beograđanima prvi prikazuje nogomet, kao novu sportsku igru. Na ovim OI i mi Subotičani smo imali svog zlatnog olimpijca Davora Štefaneka, koji se uz pjesmu pojavio »narodu« na balkonu Gradske kuće (prije mnogo godina to je činio maršal Tito). Vremena se mijenjaju, jer, čini mi se, osnovni cilj sporta u zdravom tijelu, zdrav duh izgubio je svoje značenje. Djeca sve više izbjegavaju sate tjelesnog odgoja koje smo svojevremeno jedva čekali. Ako nam je učitelj  u odmoru oduzeo krpenjaču, nastavili smo igrati nogomet s praznom konzervom, rizikujući da zakasnimo na sat. U svijetu interneta i tableta toga nema, u fizičkom smislu djeca su sve gojaznija, a oni koji se odluče za »vrhunski sport« spremni su upropastiti i zdravlje radi rezultata (i novca?!).