Arhiv tekstova

Ljetna Olimpijada u Rio de Janeiru je najuspješnija u povijesti hrvatskog sporta, ali i zimske olimpijade su zahvaljujući brojnim osvojenim medaljama Janice i Ivice Kostelić bile izuzetno uspješne. Sportski novinar i urednik na hrvatskoj televiziji Bruno Kovačević godinama je pratio cijelu sportsku karijeru najpoznatije hrvatske ski obitelji, a iz golemog snimljenog materijala nastao je  film Gnothi Seauton koji se natjecao za Oscara u konkurenciji dokumenatrnih filmova.  

HR: Kada se u Vašoj glavi rodila ideja o mogućnosti realiziranja filma koji bi pratio sportsku sudbinu obitelji Kostelić?

Bilo je to, zapravo, kada se Janica prvi puta ozbiljnije ozlijedila, 16. prosinca 1999. godine. Tada sam počeo nešto ozbiljnije snimati, a nakon toga su ljudi koji su znali za tu moju ideju kazali kako sam naprosto pogriješio. Govorili su mi: »Počeo si nešto raditi, ulažeš u nešto od čega na koncu neće biti ništa«. A  meni se baš tada upalila lampica i pomisao: ako se nakon ovoga vrati i počne pobjeđivati, to je onda nešto zbilja veliko!

HR: Što se u međuvremenu događalo?

Janica je bila na rehabilitaciji godinu dana, polagano se vraćala natrag na stazu i potom je već počela pobjeđivati. Potvrda njezine svjetske kvalitete stigla je na Olimpijadi u Salt Lake Cityju gdje je osvojila zlatnu medalju u kombinaciji i tada smo počeli već mnogo ozbiljnije raditi na cijelom filmskom projektu.

HR: Opće je poznato kako je obitelj Kostelić, ponajprije tata Ante, vrlo specifična i na svoj način pomalo problematična za komunikaciju. Kako ste Vi uspjeli toliko im se približiti i s okom kamere ulaziti toliko blizu?

Meni je Gips (nadimak Ante Kostelića) bio trener u ski klubu Medveščak, u vrijeme moje najranije mladosti, a on se svojevremeno u mlađim danima družio i s mojim ocem kada su skupa skijali, tako da sam bio u potpunosti upućen u cijeli obiteljski background i priču obitelji Kostelić. Dobro sam znao kakav je osobenjak, da ne razgovara puno s ljudima, da voli čitati knjige i kada sam 1992. godine počeo raditi na Hrvatskoj televiziji, on me je pozvao doma u njihov mali stan od četrdesetak četvornih metara u centru Zagreba. Tamo su bili kreveti u jednoj sobi, a pored njih ski pancerice, bušilice, kombinezoni, kacige, ski vrata i na neki način mi je već tada otvorio ulaz u njihovu obiteljsku intimu. Meni se sve to učinilo izuzetno zanimljivim i specifičnim i počeo sam njihovu priču ozbiljnije pratiti.

HR: No, podsjetimo još jednom naše čitatelje kako je to izgledalo na samom početku kada nije sve baš bilo lagano?

Da je ona, kojim slučajem Amerikanka, Kanađanka ili Njemica ona bi uzela milijune za ono što je napravila u svojoj karijeri. Međutim, kod nas ipak je to bila jedna velika stvar, velika avantura u početku i tek su kasnije to sportski krugovi ozbiljnije počeli zamjećivati njezine rezultate. Danas je već opće poznato kako je Janica, skupa sa svojom obitelji, u razdoblju od svoje devete do šesnaeste godine veliku muku mučila kako doći do sponzora. Ne samo do sponzora koji bi dali novac, već i do onih koji bi dali rukavice, skije i ostale neophodne dijelove sportske opreme. Cijeli taj mukotrpan posao je odrađivao tata Ante, a potom se uključio i direktor hrvatskog ski tima Vedran Pavlek, zahvaljujući kojem je sve postavljeno na vrlo zdrave noge i danas hrvatski ski savez je odlično organizirana institucija. 

HR: Što je Janicu i Ivicu Kostelić činilo drugačijima od drugih skijaša i skijašica?

Janica je trenirala puno više od drugih skijašica, Ivica također, i zapravo Gipsova ideja vodilja je bila da mora mnogo više vremena, više snježnih dana provesti na samoj stazi. U moje vrijeme je bilo super ako si imao 50 dana na snijegu, a oni su već uveli praksu da to mora biti barem 150 i do čak 180 dana na snijegu. To je bio mnogo veći broj snježnih dana nego što su imale brojne reprezentacije poput Italije, Francuske ili Njemačke koje su na snijegu provodile negdje oko 100 dana. To se pokazalo kao jedna značajna prevaga u odnosu na druge rivale i odličan trenerski iskorak koji se u vremenu njihove adolescencije pokazao vrlo djelotvornim.   

HR: Vratimo se ponovno sferi nastajanja Vašega filma. Kako je sve to dalje izgledalo u njegovoj realizaciji?

Mi smo nastaviili dalje kontinuirano pratiti i snimati sve moguće detalje koji bi mogli biti zanimljivi za zamišljeni film. Kako nisam imao nikakvu potporu za svoju ideju u Hrvatskoj, otišao sam u jednu banku u Austriji i uzeo dugoročan kredit s rokom otplate od deset godina, jer sam iskreno vjerovao kako cijela ova priča na koncu može biti nešto zbilja veliko. Uredno sam svakoga mjeseca isplaćivao kreditne obroke, a kako ni Hrvatska televizija niti itko drugi to nije želio pratiti postao sam na određeni način one man band, iznajmljujući kamermane diljem svijeta gdje god su Kostelići nastupali i gdje god sam mislio kako bi moglo biti zanimljivog filmskog materijala. Imao sam uz sebe Ranka Varlaia i Roberta Petrinca, redatelja i montažera koji su uz mene bili od samih početaka i priča je išla svojim tijekom iz dana u dan, mjesec za mjesec.

HR: Koliko je ukupno materijala snimljeno tijekom svih proteklih godina?

Snimljeno je 220 sati materijala koji je poslije korišten za potrebe montaže filma, što je u nekom prosjeku bilo između 20 i 30 dana godišnje, opet ovisno je li se radilo o olimpijskoj godini kada je bilo mnogo više natjecateljskih dana i posve običnoj godini. No, bilo je situacija kada određeni snimljeni materijal, na koncu, nije imao nikakvog smisla jer na određenom natjecanju nije zabilježen nikakav vredniji rezultatski domet. Puno je bilo, primjerice, situacija kada smo bili prisiljeni i određeni snimljeni materijal baciti, jer izuzev pojedinih atraktivnijih sekvenci ostalo nije imalo uporabnu vrijednost u kontekstu buduće filmske priče.

HR: Što je bilo najteže snimati?

Teško mi je reći što je bilo najteže, ali svakako najspecifičnije je bilo na Olimpijadi u Salt lake Cityju 2002. godine, jer je prije toga, zbog ozljede, Janica imala svega 40 ski treninga i od nje tamo nitko nije nešto pretjerano očekivao. I zapravo smo tamo, kada smo išli snimati, puno više očekivali od Ivice nego od nje. Jer, Ivica je te godine pet puta pobijedio u utrkama Svjetskog kupa i realno je bilo za očekivati da bi mogao uzeti medalju u slalomu. A priča se posve okrenula, što je donijelo dodatnu atraktivnost cijeloj priči, jer je nešto najzanimljivije kada se posve neočekivano dogodi.. A to je ono što zapravo najjače pokreće sportaše i cijelu naciju koja ih prati.

HR: Kako su Janica i Ivica doživljavali sva ta snimanje i učestali pogled kamere na sve što rade?

U početku je sve shvaćeno kao neka lagana zafrkancija, »odtreniraš« i poslije odeš kod Brune i on ti postavi nekoliko pitanja, ali kasnije kada sam im pojasnio cijelu koncepciju, a to je bilo negdje 2000. godine, onda su se već počeli podrobnije interesirati za detalje vezane uz budući film. Osobito Ivicu, koji je želio više znati kako izgleda scenarij, u kom će to smjeru ići i sl. Primjerice, kada se on ozbiljnije ozlijedio i ležao je u bolnici u Baselu potpuno izgubljen ne znajući je li to znači i potpuni kraj karijere, on mi je rekao: »Vidi, nikoga od novinara nisam pustio u svoju sobu, samo ću tebi reći sve kako se osjećam, ali mislim kako ćeš na koncu sve to morati baciti u smeće jer sumnjam da ću se ikada više vratiti natrag na stazu.«

HR: Kada ste se odlučili finalizirati postojeći materijal i početi ga pretvarati u film?

Prvi film iz postojećeg materijala Dnevnik pobjednika smo dovršili 2002. godine, no to je bio samo jedan segment njihovog života, rada i treninga. Iza 2006. godine, kada su već svi uvidjeli vrijednost cijele priče, počeli su me sponzori tjerati da napravim drugi film, ali nisam još želio to konačno uobličavati bez kompletne priče s ostalih olimpijada (Torino, Soči...) Jer, prvi film je bio namijenjen isključivo za hrvatsko tržište, a s drugim sam želio izaći na svjetsko tržište i konkurenciju za dokumentarnog Oscara. Na koncu se sve baš tako dogodilo i moja vizija je doživjela potpunu afirmaciju kroz ovaj snimljeni film koji u potpunosti objedinjuje cijelu ovu fantastičnu priču o ski obitelji Kostelić

HR: Naziv filma je posve neuobičajen i molimo Vas pojasnite nam što znači Gnothi Seauton?

U prijevodu sa starogrčkog to znači Upoznati samoga sebe. Kako su oni praktično cijeloga života svojevrsni vukovi samotnjaci i kao čovjek koji je s njima proveo određeni dio njihovog života shvatio sam kako je to ponekad bio doslovno životinjski život. Jer, primjerice u kolovozu, rujnu i listopadu na glečerima su na visini od 4.500 m, gore u 15 sati prestaje žičara, svi dolaze u dolinu a oni ostaju gore u nekom motelčiću od 5-6 soba i praktično ostaju sami po cijele dane i noći sve do sutrašnjeg treninga u 6.30 ujutro. Proveo sam puno vremena s njima u takvim specifičnim situacijama, jer gore nema interneta, nema zvukova, čak ni ptica i kukaca. Totalna izolacija.

HR: Kako ocjenjujete percepciju publike nakon što je Gnothi Seauton već poprilično zaživio u javnosti nakon brojnih kino projekcija?

Film je neko vrijeme bio u kinima, čekamo službene rezultate i trebao bi biti najgledaniji dokumentarni film u Hrvatskoj. Reakcije izvana su vrlo pozitivne, imali smo svjetsku premijeru u Los Angelesu, pa smo bili pozvani u Dohu i još nekoliko velikih svjetskih gradova. Stručnjaci iz svijeta filma su suglasni kako bi se trebao napraviti i igrani film, ali to je jedan veliki posao za koji će trebati još nekoliko godina. Uspijemo li u tome, to će biti velika stvar i za Hrvatsku, jer na svijetu ima oko 21.000 televizijskih postaja i njegovo prikazivanje bi kontinuirano moglo prezentirati jednu lijepu, pozitivnu sliku o našim sportašima i državi iz koje dolaze. Naravno, ako se i kada se bude snimao, inzistirat ću da se pojedini dijelovi snimaju upravo u Hrvatskoj (Mljet, Dubrovnik...) i na taj način dodatno promoviraju naše prirodne ljepote.