Arhiv tekstova

Iako već odavno nije raritet, činjenica da je cijena kukuruza viša u odnosu na pšenicu i dalje je jedan od zanimljivijih burzovnih detalja čije uzroke ni oni bolje upućeni u ovu problematiku jednostavno ne znaju objasniti. Naime, cijena kukuruza na Produktnoj burzi u Novom Sadu 17. kolovoza iznosila je 18,20 dinara (bez PDV-a) za kilogram dok se za pšenicu plaćalo 14,80, što je čak 3,40 dinara više. Kada se tome doda podatak, također s Produktne burze, da se pšenicom nije trgovalo od 15. do 19. kolovoza, onda ova nelogičnost (bar za ovdašnje poljoprivrednike) dobija svoj logičan epilog.

Epilog je, naime, taj da su poljoprivrednici koji nisu odmah nakon žetve morali prodati žito (kako bi platili podignute kredite, podmirili ugovorne obveze, isplatili arendu ili iz nekih drugih razloga) usred ljeta u »trgovinskoj hibernaciji«, jer čekaju bolje dane, odnosno cjenovne tikove koji obično dolaze u prosincu ili siječnju. A to sebi, bar kada je riječ o subotičkom ataru (iako je vjerojatno tako i u drugim dijelovima Vojvodine), može priuštiti tek između 5 i 10 posto velikih gospodarstava koji raspolažu, što kao vlasnici što kao zakupci, skoro polovicom obradivog zemljišta.

 

Nadvlačenje živaca

 

Započeti niz nelogičnosti nastavimo od njegovog početka: cijena pšenice neposredno nakon završetka žetve bila je viša u odnosu na trenutačnu i iznosila je oko 16 dinara (također bez PDV-a) za kilogram. Direktor subotičke Agrotehnike (koja se također bavi trgovinom žitaricama) Pavle Kujundžić za Hrvatsku riječ kaže kako je uzrok ovako niskoj cijeni pšenice, i neposredno nakon žetve i sada, dvojak: ovom kulturom jesenas je zasijano oko 600.000 hektara, te rekordan prinos od blizu 2,9 milijuna tona, od čega je skoro polovica tržišni višak. Tu treba imati u vidu da dobar rod nije zabilježen samo u Srbiji nego i u drugim zemljama tako da početna cijena od 16 dinara za kilogram i nije bila neko veliko iznenađenje. Međutim, i pored toga što se naše tržište ravna uglavnom prema cijenama pšenice na burzi u Budimpešti, Kujundžić kaže kako se nakon utvrđivanja cijene četiri-pet domaćih velikih otkupljivača – svjesnih da ljudima hitno treba novac, ali i svog nesankcioniranog monopolskog položaja – lako dogovore da ju još malo obore. U svemu ovome, naravno, značajnu ulogu igraju još dva faktora: prvi, čisto tržišni a koji se odnosi na ponudu i potražnju, a drugi psihološki u kom je pobjednik onaj s jačim živcima (odnosno ekonomskom moći). U prilog tome Kujundžić kaže da se pšenica razmjerno teško prodaje, a kao ilustraciju za to navodi podatak da je u srpnju otkupljeno oko 200.000 tona, a u kolovozu ni četvrtina od toga. I ovaj dio priče o pšenici najvećim se dijelom odnosi na velika gospodarstva koja već odavno imaju svoje skladišne prostore i na taj način mogu parirati svojim bogatijim (ili: »bogatijim«, s obzirom na to da manji otkupljivači do gotovine nerijetko također dolaze zahvaljujući kreditima) »poslovnim partnerima«. Manja gospodarstva, naravno, niti raspolažu skladišnim prostorima niti bi im to u ovakvim uvjetima bilo isplativo.

A kada smo već kod isplativosti, recimo da je ove godine poljoprivrednik koji je zasijao pšenicu, uz prosječan prinos od 6 do 6,5 tona po hektaru (subotički atar) ostvario prihod od 100.000 dinara dok su ga ulaganja za istu površinu stajala između 80 i 85 tisuća. Ako se ovoj računici pridodaju troškovi rada i amortizacija strojeva, teško da se uz ove cijene može govoriti i o »pozitivnoj nuli«, a kamoli o profitu u proizvodnji pšenice.

Na vječito pitanje: što, onda, poljoprivrednike tjera na proizvodnju kulture za koju unaprijed mogu pretpostaviti da im neće donijeti zaradu slijedi i – bar za subotički atar – vječiti odgovor: plodored i veoma aridna konfiguracija terena s prosječnim godišnjim oborinama od nešto više od 600 litara po četvornom metru. Plodored je, naime, taj koji uvjetuje bolji rod drugih kultura, a aridnost tla ne dopušta sijanje, recimo, šećerne repe kao što je to slučaj u Potisju ili zapadnoj i južnoj Bačkoj, primjerice. Naravno, sve bi se to dalo popraviti jednom jednostavnom, ali skupom mjerom – navodnjavanjem. Međutim, ako se sjetimo da je u našoj zemlji tek nešto više od jedan posto površina pod sustavom za navodnjavanje i da smo po tome na začelju zemalja u Europi, priča o tome više podsjeća na puste želje nego li na realno ostvarive planove.

Nelogičnostima oko proizvodnje i otkupa pšenice kod nas tu nije kraj. Dovoljno je sjetiti se samo s koliko su negativne energije domaće udruge poljoprivrednika (napose u Vojvodini i Mačvi) do prije samo nekoliko godina sačekivali informacije o tome da će cijena pšenice biti 22 ili 23 dinara, te ne samo razmišljali nego i glasno najavljivali prosvjede u vidu (omiljenih im) blokada cesta. Ove godine, međutim, iako su uoči žetve govorili o tome kako im svaka cijena ispod 20 dinara samo uvećava gubitak u proizvodnji, cijenu od 16 dinara prihvatili su šutke, kao i sadašnju od 14,80.

 

Najave i podsjećanja

 

Kujundžić, koji je i sam bio aktivan u subotičkoj Udruzi poljoprivrednika, kaže kako je ranije postojao čvrst nukleus da se u Srbiji poljoprivrednici povežu u jake organizacije, ali i dodaje kako je vlastima (»i ovima i onima«) jedini cilj bio da do toga ne dođe. Ako na stranu ostavimo zašto to nije dobro ni za državu ni za poljoprivrednike (jer bi nas razglabanje o tome odvelo u posve drugom smjeru), ostaje činjenica koju i sugovornik priznaje da su tome jednako krivi i sami poljoprivrednici. Na upit što je tomu razlog, on kaže kako je u početku to bilo »pitanje liderstva« među poljoprivrednicima, a kasnije i do sada nedobijeni odgovor »što je kome (od »poljoprivrednika lidera«, prim. a.) obećano«. Epilog toga je kao i općenito u društvu: šute poljoprivrednici, šute radnici, šute umirovljenici... I trpe.

Ništa bolje najave ne stižu niti kada je riječ o još jednoj značajnoj ratarskoj kulturi: suncokretu. Iako su poljoprivrednici očekivali cijenu od 38 do 40 dinara za kilogram, Kujundžić kaže kako su sve glasnija šaputanja da od toga neće biti ništa, te da će se proizvođači morati zadovoljiti iznosom između 30 i 33 dinara. Razlog tomu je najavljeni dobar rod ove uljarice, ali sugovornik kaže kako se ne bi trebalo previše iznenaditi da takve prognoze omanu. Kao primjer za to on navodi lijepe i velike, ali šuplje glave suncokreta zbog toga što je u vrijeme njegova cvjetanja na mnogim mjestima izostala oplodnja. Ako je ovo točno (a vidjet će se vrlo brzo) zaključak se nameće sam i to u vidu pitanja: trebaju li se poljoprivrednici radovati manjem rodu kako bi se radovali višoj cijeni?

I što se, onda, u ovako ograničenim vremensko-pedološkim uvjetima kakvim raspolaže subotički atar uopće i isplati uzgajati u ratarstvu? Odgovor sve više daju sami poljoprivrednici: kulture koje sazrijevaju ranije. Naime, već duži niz godina pokazalo se kako su uljana repica i ječam (napose onaj pivarski) ekonomski mnogo isplativije kulture za uzgoj u odnosu na kulture koje moraju proći sve češće faze »varljivog ljeta« . Tu nije riječ samo o ekstremnim sušama kakve smo imali 2003. i 2012. nego i o sve češćim vremenski nepogodama u kojima su tuče (poput one nedavne u somborskom ataru) sve izvjesnije. Ako bismo sad priču opet usmjerili u pravcu našeg očajnog sustava protugradne obrane, otišli bismo svakako u jednu nečasnu oblast kao što je to, recimo, naša politika. Ali, i pored toga što su se navedene kulture dokazale isplativijima u odnosu na pšenicu ili suncokret, postavlja se pitanje zašto ih, bar u subotičkom ataru, nema na većim površinama? Odgovarajući na ovo pitanje Kujunudžić kao primjer uzima ječam. Onaj obični limitiran je činjenicom da je stočni fond dobrano desetkovan, pa je i potražnja za ovom kulturom ograničena. Drugim riječima, prevelike površine pod stočnim ječmom vrlo brzo bi mu oborile cijenu i na taj način ga svrstale u rang isplativosti pšenice. Kada je o ovom drugom riječ, pivarska industrija je (postala) mnogo rigoroznija, što se prije svega odnosi na njegovu kakvoću, a za drugu upotrebu nije, te je na taj način i rizik njegove proizvodnje mnogo više u odnosu na kvalitativno nedefinirano tržište ostalih ratarskih kultura.

I konačno, vratimo se opet pšenici, odnosno dilemi: krije li se nakon pitanja je li žito strateška ili tržišna roba i odgovor treba li država imati utjecaja na njegovu cijenu ili ne? Iako će većina reći kako je pšenica roba poput svih ostalih, te je stoga treba prepustiti slobodnom tržištu (u našem slučaju otkupljivačima-monopolistima), Kujundžić kaže kako je istina ipak negdje na sredini. On kaže da se u razvijenim zemljama krušno žito itekako tretira kao strateška roba, te da se u njegovoj zaštiti koristi niz mehanizama: od poticaja (koji svojom visinom amortiziraju niže otkupne cijene) do, u ekstremnijim slučajevima garantirane (istina, nešto umanjene) prosječne cijene u prethodne tri godine.

A kod nas – kada su problem i lagerovanje (1 posto na mjesečnoj razini) i otkupljivači-monopolisti i niske cijene – taj se nedostatak rješava na najjednostavniji način: sjetvom kukuruza, koji će, sva je prilika, i ove godine imati dobar rod, što znači i do vagona po hektaru. Pomnožimo li viši urod kukuruza s njegovom višom cijenom, lako možemo doći do zaključka kako će pšenica, koja se i tako ne razvrstava po kvaliteti, sve više služiti kao stočna hrana, a kukuruz... Pa, on je i tako zdraviji. A u slučaju da mu opadne cijena, tu su stari dobri čardaci. Iz kojih se u bilo koje doba može upotrijebiti kao ogrjev. Logično, zar ne?