Arhiv tekstova

Na prvim modernim olimpijskim igrama u Ateni 1896. godine sudjelovalo je 285 sportaša (samo muškarci) iz 13 zemalja koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline. Stotinu dvadeset godina kasnije, na netom završenim XXXI. Ljetnim igrama u Rio de Janeiru natjecalo se kroz 306 natjecanja u 28 sportova blizu 11.000 sportaša iz 207 zemalja. Medalje je osvojilo 87 država, a Hrvatska je na konačnoj ljestvici uspješnosti zauzela izvrsno 17. mjesto s ukupno 10 osvojenih olimpijskih odličja (5 zlatnih, 3 srebra i 2 bronce), dok Srbija zauzima 32. mjesto (2 zlata, 4 srebra, 2 bronce). Za obje zemlje ove su Igre najuspješnije u njihovoj sportskoj povijesti.

 

CITIUS, ALTIUS, FORTIUS

 

»Brže, više, jače« je poznato olimpijsko geslo (riječi dominikanca Henry Martin Didona), te tzv. utješni moto »Važno je sudjelovati« (izreka pensilvanijskog biskupa Ethelberta Talbota na misi za sudionike OI u Londonu 1908.) i skupa predstavljaju glavni natjecateljski poriv svih sudionika svake Olimpijade. Naravno, uz znatno izmijenjene okolnosti suvremenog profesionalnog sporta u kome je važno jedino ostvariti rezultat (pobijediti, ponekad i po svaku cijenu). No, duh olimpizma i njegovanje zajedništva među svim sudioniocima i dalje je pokretačka snaga na kojoj počiva najveća sportska manifestacija svjetskog sporta, san svakoga sportaša i sportašice. Najljepši primjer pokazale su atletičarke Abbey D’ Agostino (SAD) i Nikki Hamblin (NZL), koje su nakon Amerikankinog pada u polufinalnoj utrci na 5.000 metara i Novozelanđankinog vraćanja po nju, skupa trčale sljedeća četiri kruga i zajedno posljednje ušle u cilj. Organizatori su znali vrednovati ovaj fair play potez koji je zadivio cijeli sportski svijet i obje nagradili mjestom u finalnoj utrci.

 

AFIRMACIJA MALIH ZEMALJA

 

Relativno manje države poput Hrvatske i Srbije, uspjesima svojih sportaša i sportašica imaju priliku, barem na dvotjedni trenutak, skrenuti pozornost svjetske javnosti i na vrlo efektan način afirmirati svoj narod i zemlju iz koje dolaze. Osobito kada jedna zbilja mala država kakva je objektivno Hrvatska sa svojih svega 4,5 milijuna stanovnika uspije osvojiti 5 zlatnih medalja, te još isto toliko onih nešto slabijeg sjaja (3 srebra i 2 bronce) i na konačnoj tablici osvajača odličja  zauzme visoko 17. mjesto. Značajan je uspjeh osvajanja medalja u šest sportova (atletika, veslanje, boks, trap, vaterpolo, jedrenje), te činjenica da  hrvatska atletika s 3 osvojene medalje: zlatne Sandra Perković (disk) i Sare Kolak (koplje), brončana Blanka Vlašić (skok u vis) dijeli visoko drugo mjesto (1. Velika Britanija, 2. Hrvatska, Njemačka) među europskim državama u ovom olimpijskom sportu. Kao što posebno raduje činjenica osvajanja prvih medalja u jedrenju (zlatni Šime Fantela i Igor Marenić u 470, Tonči Stipanović srebro u laseru), te potvrđene dominacije u dvije prestižne veslačke discipline (zlatna braća Valent i Martin Sinković u dvojcu na pariće i za tisućinku srebrni Damir Martin u samcu) i gađanju glinenih golubova – trap (Josip Glasnović). Filip Hrgović je osvajanjem bronce vratio hrvatski boks na popis osvajača medalja dok su vaterpolisti na putu obrane zlata iz Londona 2012. zaustavljeni u velikom finalu protiv Srbije.

Iskreno, niti najveći optimisti nisu mogli potpisati rekordnih 10 olimpijskih odličja za Hrvatsku na Olimpijadi u Rio de Janeiru.

Kao što je i rekord od 8 medalja veliki poticaj za daljnji razvoj pojedinih sportova u Srbiji i nastavak afirmacije impresivnih dostignuća u pojedinim momčadskim natjecanjima. Osvajanjem zlata u vaterpolu (jedinog koje joj je nedostajalo) ova generacija je zaokružila sve najveće uspjehe, baš kao što je hrvač Davor Štefanek, jedinom pojedinačnom zlatnom medaljom za svoju zemlju, uspio objediniti naslov svjetskog i olimpijskog prvaka. Srebrna taekwondašica Tijana Bogdanović  i kajakaši Marko Tomićević i Milenko Zorić, te brončana skakačica u dalj Ivana Španović su pružili svoj vrijedni  pojedinačni doprinos, priključivši se odličjima u košarci (srebro u muškoj i bronca u ženskoj konkurenciji) i odbojci (žensko srebro).

 

DRUGA STRANA MEDALJA

 

Najteže i zasigurno u karijeri svakog sportaša najvažnije ih je osvojiti, jer Olimpijada je tek svake četiri godine i mnogo truda, napora i životnog odricanja treba uložiti kako bi se stiglo do olimpijskih odličja. Kao što smo već rekli, donose veliku afirmaciju zemlji svojih natjecatelja, a koliko je povratna sprega države u financijskom vrednovanju najrespektabilnijih sportskih  dometa.

Hrvatski osvajači medalja se osjećaju pomalo zakinuti (prosvjed predsjednika HOO-a Zlatka Mateše), jer je prema važećem pravilniku zlato stipendirano sa svega 13.900 eura, srebro vrijedi 8.700 a bronca samo 6.150. S druge strane granice, Srbija je znatno podigla vrijednost svojih olimpijskih medalja, pa pojedinačno zlato vrijedi čak 45.000 eura, dok momčadsko donosi 40.000 svakom zlatnom olimpijcu. Najizdašnija je bila premija za  potencijalno zlato Singapura (900.000 eura) i Azerbajdžana (450.000), dok među svjetskim sportskim velesilama najbolje plaćaju Talijani (160.000), Rusi (117.000) i Australci (113.000). Zanimljivo je istaknuti kako najveća svjetska sportska sila i osvajač najviše odličja na Igrama u Brazilu 121 (46 zlata, 37 srebra i 38 bronci) najsjajniju medalju plaća svega 22.500 eura, ali zlatni olimpijci poslije budu višestruko nagrađeni kroz druge vidove premiranja (savezi, sponzori...). 

 

ŽIVOT POSLIJE OLIMPIJADE

 

Svečanim zatvaranjem u noći nedjelje 21. kolovoza pala je zavjesa na XXXI. Ljetne olimpijske igre i život se ponovno vraća u normalu uobičajene svakodnevice svakoga sportaša i sportašice. Nakon kraćeg odmora, svi se vraćaju napornim treninzima i budućim natjecanjima, započinjući novi četverogodišnji olimpijski ciklus usmjeren prema sljedećim igrama 2020. godine u Tokiju. Gašenjem reflektora javnosti mnogi se, nažalost, ponovno vraćaju u mrak svojih konstantnih problema akutne besparice i nemogućnosti potpunog i kvalitetnijeg financiranja potrebitih sportskih aktivnosti. Najbolju ilustraciju spomenutih navoda izrekao je prvi osvajač zlatne medalje za Hrvatsku na ovim igrama Josip Glasnović, aludirajući kako bi prihvatio posao i u javnoj čistoći samo da više nije nezaposlen. S druge strane, vaterpolist Srbije Andrija Prlainović dajući izjavu neposredno nakon dobijanja zlatne medalje je istakao kako bi država i njene strukture morale sustavnije ulagati u sport, jer unatoč velikim uspjesima u ovom sportu mnogi klubovi su u stečaju ili se gase zbog pomanjkanja financijskih sredstava za daljnje djelovanje.  

Vrhunski sport, ali ne samo vrhunski, već odavno nije utemeljen na amaterizmu i entuzijazmu onih koji se njima bave kao svojom profesijom. Kao što ni duh olimpizma u 21. stoljeću nema baš previše zajedničkog sa svojom pretečom s konca 19. stoljeća. Ali, kada se pogledaju sjajni i veliki rezultati koje postižu sportaši i sportašice malih zemalja sa zbilja malim godišnjim proračunima ulaganja u pojedine sportske discipline, onda se nameće zaključak kako entuzijazma, i pored svega, još uvijek ne nedostaje. Jer kako drukčije pojasniti želju i volju za treningom kada se nema za elementarne životne uvjete.

Važno je sudjelovati, davno je rečeno.

Važno je pobjeđivati i opstajati kako se zna i umije, kažu sportaši.

Slijede nova natjecanja. Državna, kontinentalna i interkontinentalna, s mislima koje će se polagano početi usmjeravati prema sljedećoj Olimpijadi. Novi olimpijski ciklus je započeo već u ponedjeljak i na tom putu slijede nova odricanja i borba s vjerojatno najtežim protivnikom svih sportaša iz malih i nedovoljno razvijenih zemalja. Besparicom i akutnim nedostatkom financijskih sredstava.

Duh olimpizma živi i živjet će sve dok bude sporta i sportaša, jer nastup na Olimpijadi je san svakoga tko se barem jednom okušao u nekoj sportskoj disciplini. I uvijek će biti velikih šampiona i malih heroja, kako je to već posljednjih 120 godina pod olimpijskim krugovima.

Do viđenja, Rio.

Dobar dan, Tokio.