Arhiv tekstova

Petko Vojnić Purčar: 

CRVENOKOŠCI (Karlovačka

umetnička radionica, 2002)

Posljednjih godina svoga života Miroslav Krleža je postavljao sebi pitanja o smislu takozvane »domaće literature« i o onima koji bi se mogli uklopiti u kontekst europske literature. Ovaj veliki zagrebački bard ne samo hrvatske književnosti – došao je do zaključka da su takozvani »domaći pisci«, odlični spisatelji kao Mihailo Lalić, Oskar Davičo ili Ranko Marinković, a da su pisci iz takozvanog »europskog kruga« u nas – Danilo Kiš, Borislav Pekić i Petko Vojnić Purčar. Ne bismo se upuštali u teorijsko razmatranje ovih ideja našeg posljednjeg enciklopedista ravnoga jednom D’ Alambertu, ali ćemo ukratko iznijeti svoj stav o europskome kontekstu i pan-europskom ozračju novog teksta, zapravo romana Petka Vojnića Purčara pod nazivom »REDSKINS«, odnosno »CRVENOKOŠCI«, teksta koji je uspio na 210 stranica ispripovijedati pripovijest o tako tematski fluidnom, paneuropskom i pan-američkom tematu, te ga, uprkos isprepletenosti, dovesti i privesti do urnebesnoga finala. Priča se odvija oko grupiranih glavnih junaka CRVENOKOŽACA: u prvu grupu spadaju Poglavica sa sjevera, koji je izgubio obitelj i polovicu stanovništva u jednoj regiji između SAD i Kanade, potom mladi, obrazovani i veoma sposobni ljudi iz nekoliko starih naroda, sa sjevernoameričkog kontinenta: drugu grupu čine pripadnici specijalnih policijskih snaga SAD i Francuske, a u trećoj grupi su ordinarni mafiozi, koji »rolaju« drogu, prostituciju, i oružje, i žestoko se sukobljavaju na europskome kontinentu, a ponajviše u Parizu, s građanima i uglednim ljudima iz Kanade i SAD. Zaplet je sjajno riješen, ali za to valja pročitati knjigu. Kada se pojavi ovaj novi Purčarev bestseller, a postat će to, ne sumnjamo, mnogi će kritičari ukrstiti svoja pera, bit će ih pro et contra, ali ono u što sam siguran, je to da će on imati armiju čitatelja koji će rado posezati za ovim romanom, s tim što će to, uvjeren sam, iznuditi ekranizaciju CRVENOKOŽACA na TV-ekranu.

Aleksandar Tišma

»Dragi Robi,

naš najveći, srpski, jevrejski, vojvođanski spisatelj, rođen u Horgošu, sad je nešto bolestan, napisao je ovo povodom moje knjige »Crvenokošci«, mislim da bi Vas interesiralo što ima reći. 

                                         Tvoj Petko«

Štovani čitatelji, u gornjim redovima vam dajem na uvid mišljenje pokojnog spisatelja europskog renomea i senzibiliteta Aleksandra Tišme o još uvijek, hvala Bogu, živom i zdravom bardu pisane hrvatske riječi, rodom iz Subotice, nastanjenom na Petrovaradinu Petku Vojniću Purčaru. Tekst pokojnoga Tišme nužno sam prilagodio potrebama i uvjetima ovog tjednika, a potonji dio je izvadak iz pisma koje mi je gospodin Purčar uputio nakon tiskanja svojega romana i prije smrti Aleksandra Tišme. Tišma nije, na žalost, doživio vidjeti »Crvenokošce« ekranizirane, Vi i mi, nadam se, hoćemo. Ova knjiga to doista zavređuje.

 

Fleetwood Mac:

»Then Play On«

Najistaknutiji eksponent tzv. »druge generacije britanskog R&B buma« (second wave of the british rhytm & blues boom) bila je skupina »Fleetwood Mac«, koja se ponajprije zvala »Peter Green s Fleetwood Mac«, a koju su sačinjavali glazbenici što su se kalili u njedrima kultnoga »velikoga tate« bijelog (britanskog) bluesa, Johna Mayalla: Peter Green, basist John Mc Vie, pjevač, gitarist i pijanist – Jeremy Spencer, te gorostasni bubnjar, Mick Fleetwood. Duša i mozak skupine bio je londonski mesarski pomoćnik preko dana, a noću vrsni gitarist, usni harmonikaš, basist, pjevač, skladatelj i aranžer, senzibilni i nepogrešivi Peter Green, Jevrejin podrijetlom, pravim imenom Peter Aaron Greenbaum. Nakon što su objavili četiri vrsna albuma, mahom u Chicago-style maniru i pod velikim utjecajem Greenovih inventivnih, surealnih i oniričnih autorskih skladbi poput »Albatross«, »Supernatural«, »Out Of Reach«, »Black Magic Woman«, »Green Manalishi«, »Man Of The World«, »Love That Burns«, »World Keep On Turnin« i, poglavito, neponovljive, vanvremene, »Oh, Well«, pridružio im se mladi gitarist, Danny Kirwan, Tad su objavili svoje remek-djelo, album »Then Play On«, nakon kojeg je Green (baum) napustio skupinu, poludio, otišao u Izrael, radio kao kopač lijesova, Spencer se pridružio sekti Jehovinih svjedoka, a »kumovi« skupine, John McVie i bubnjar Fleetwood, nastavili, do danas, voditi grupu, preselivši se u SAD. No, to više nije (bila) ista skupina, ista glazba, to je već neka sasma druga priča, a ova tu (pre)staje…