Arhiv tekstova

Završetak posljednje sedmice obilježilo je nekoliko važnih, dugo očekivanih događaja. Prvi se dogodio u Skupštini Srbije u kojoj je pred novim (starim) zastupnicima mandatar održao svoj maratonski prikaz budućeg programa nove vlade. Osobno sam uvijek smatrao da je »važan« sastanak koji traje duže od sat vremena neuspjeli sastanak, a tijekom moje karijere ovo se više puta obistinilo. Na znanstvenim skupovima obično predavač dobije 30 do 45 minuta za svoje izlaganje. Pokojni profesor Ranko Radović, koji je doktorirao u Parizu na Sorboni, govorio je da je za svoju obranu doktorata dobio svega 20 minuta. Što želim reći? Količina izgovorenih riječi nije jednaka i kvaliteti programa koji se prezentira, po meni više služi kao kamuflaža, da se slušatelji uspavaju. To se upravo desilo i meni, lijepo sam prespavao veći dio mandatarovog izlaganja. Nisam bio mnogo nesretan zbog ovog, znajući da novi Vladin program mogu i detaljno pročitati, ako baš želim, ali mogu čitati i komentare. Najbolji prikaz govora je napisala jedna novinarka, koja je rekla da je razlika između uvodnog izlaganja od prije dvije godine i sadašnjeg samo u tome što je mandatar sada upotrijebio deset riječi više. Tamo gdje je prošli put upotrijebio samo dvije. Da parafraziram romanopisca: »u Srbiji ništa novo«. Zato mi se čini da je zasad nepotrebno komentirati bilo što, nego vratimo se temi, kako je Subotica vlastitim snagama postigla svoj vrhunac u razvoju.

 

Početak oblikovanja centra grada

 

Gradonačelnik Károly Bíró, po riječima Istvána Frankla naslijedio je kaotične uvjete u gradskoj kasi, koje je trebao konsolidirati. Slično je tvrdio prije četiri godine i tadašnji podpredsjednik, sadašnji premijer, koji sada tvrdi da smo prilike u proračunu stabilizirali zahvaljujući štednji i reformama. Mislim da su prilike i u to doba bile slične sadašnjim, jer Frankl piše: »većina poreznih obveznika, ako ne mora ne plaća porez, napose onda kada to čini iz domoljublja« (iz prosvjeda prema centralnim vlastima Monarhije, prim. a.). Rukovodstvo grada je nakon četri godine mandata (1906.) počelo ozbiljno razmatrati gradnju nove gradske kuće, jer stara je dotrajala, nije bilo dovoljno prostora. Prvobitno su razmišljali o dogradnji još jednog, (drugog) kata (podsjeća me na adaptaciju i dogradnju Narodog kazališta). Károly Bíró je učinio genijalni financijski potez i stvorio je 1905. godine »Fond za izgradnju Gradske kuće« prodavši 2.000 jutara (oko 1.150 ha) pjeskovitog područja na teritoriju Gornjeg Tavankuta i Čikerije, koji gradu nisu baš donosili mnogo prihoda. Ubrzo je sakupljeno preko 1,5 milijuna kruna i gradonačelnik je na temelju toga uspio da u gradskoj skupštini izglasaju plan izgradnje nove Gradske kuće. Kasnije je neki Bíróov nasljednik smislio da izgradnju novog kazališta financira uglavno »državnim novcima« (po 40 posto  Republika i Pokrajina, 10 posto grad) nažalost ova računica, mada su potpisani tzv. čvrsti ugovori, uopće nije imala realne osnove. Toliko o vrijednostima ugovora s državom kod nas. 

 

Državni anonomni natječaj

 

Na temelju odluke Skupštine grada raspisan je državni anonimni natječaj za projekte s dvije alternative: prva da se zadrže postojeće zgrade Gradske kuće i Gimnazije (adaptacija) ili da se izgradi nova zgrada na postojećim parcelama. Jedan od uvjeta je bio da u prizemlju bude 2.400 m² prodajnog prostora. U zadanom roku pristiglo je deset radova, mada je natječaj bio alternativan, ocjenjivački sud na čelu s Bíróom odlučio je razmatrati samo one radove koji nude potpuno novi objekt. Takvih je bilo šest. Tri projekta su nagrađena, a tri su otkupljena. Svaki rad je morao sadržati i predračun koštanja radova. Prvonagrađeni rad (šifra: Pod tornjem) bio je projekt Marcella Komora i Jakaba Dezsőa, koji je bio drugi najskuplji (1.232.000 kruna). Oni nisu bili nepoznata imena Subotičanima, jer su 1902. godine izgradili Sinagogu koju je financirala tadašnja židovska zajednica grada. Za potrebe oblikovanja trga oko nove Gradske kuće srušeno je desetak zgrada, a gradnja je počela 1908. godine ujesen, ali glavni radovi su izvršeni sljedeće godine. Prosječno je bilo angažirano preko 320 radnika, koji su osnovnu konstrukciju zajedno s tornjem podigli za manje od dvije godine, bez ikakve mehanizacije (kada ima novca, ima i rada, op.a.).

Epilog: iz »Fonda za izgradnju Gradske kuće« financirana je i izgradnja i rekonstrukcija banje Palić. Također je bi raspisan državni natječaj, na kojem nije pobijedio tandem Komor i Jakab, ali na koncu su oni dobili izradu projekata. Od novca iz Fonda preteklo je i za rekonstrukciju vodovoda i kanalizacije. Za sada za kazalište novci ne da su pretekli nego samo kapaju, i pitam se hoćemo li imati novca za izdržavanje kazališta kada bude konačno gotovo?