Arhiv tekstova

Slavimo Uskrs. Vrhunac je to i izvorište sveg kršćanskog življenja, prakse i slavljenja. To je središnja točka i vrhunac čemu kršćanstvo teži i iz čega crpi svoju snagu. Apostol Pavao već je davno ustvrdio da s vjerom u uskrsnuće kršćanstvo stoji i pada. Ako vjerujemo u Kristovo uskrsnuće i naš Uskrs s njime, hrabro ćemo koračati kroz povijest i ukoračati u natpovijest. Ako odbacimo mogućnost vlastitog uskrsnuća, uskrsnućem Kristovim ulazimo u tamu vlastite nutrine, a onda tako vidimo i svoju okolicu. Dakle, u kršćanskom smislu, u središnjem smo događaju i slavljenju u pitanju jesmo li slavili, doživjeli i imali Uskrs? 

Ovih dana me zaokuplja i duboko potresa jedan ne baš uskrsni događaj. Održavao se nedavno jedan vrlo važan skup naše hrvatske zajednice. Počelo je dosta napeto. Bila je još korizma. Oni koji me poznaju dobro znaju da ja često u korizmi a i inače držim u ruci jedan mali drveni križ, koji je za mene daleko više nego li simbol. Često ga imam u ruci na predavanjima, nastupima, više manje neprimjetno, ali niti ne tajim da nešto držim u ruci. Tako sam navikao godinama, tako činim i sada. Kako je na susretu napetost rasla i prijetili sukobi, ja sam spontano sagnuo glavu i neprimjetno, tiho molio. Razmišljao sam, u ovoj situaciji moja je uloga zamoliti Boga da ujedini različitosti i da pomiri suprotnosti, pa sam se tako duboko sabran sa »mojim Isusom« pozabavio molitveno i nisam primijetio da to netko još primjećuje. 

Međutim, kada je rasprava postala pomalo neprimjerena, ostao sam zatečen kada je upravo u toj diskusiji najedanputa apostrofiran taj moj križić, kao smetnja i kao sredstvo manipulacije, jer se s njime »maše nad glavama« i time izmanipulira taj skup. Ostao sam bez riječi, uzdahnuo sam i pomislio: »Isuse Ti ovdje nekom smetaš«. Ostao sam sa vrlo bolnim iskustvom, još bolnijim zaključkom: kuda to ide moj hrvatski narod, kada mu još i križ bez teksta smeta da bi se osjećao slobodan.

Znamo u povijesti da je križ mnogima zasmetao, ali znamo od povijesti da su ti i takovi nestali. Nisam to želio, ali mi se nametnula misao: ako i Tebe progone, pa im smetaš, neće daleko stići bez Tebe. Šutio sam i nastavio moliti: »Oprosti im Gospodine jer ne znaju što čine.« makar su se pozivali na velike svećenike iz svoje prošlosti, za koje nemaju oni zaslugu nego njihovi slavni pređi, a sada za ovu gestu mogu biti samo oni odgovorni a ne njihovi pređi. Zato smiluj se Gospodine! 

Jednako tako sam doživio i kritiku upućenu na jednostavno prisustvo katoličkih svećenika (dvojice) na tom susretu koji su se usudili dati svoj doprinos i pomoći svom narodu ne samo s propovjedaonice, ispovjedaonice, nego i u području kulture, obrazovanja, informiranja i društvenog angažmana. I opet pitanje: Kuda to ide moj hrvatski narod kada im već smeta i samo prisustvo katoličkih svećenika? Blaženi Alojzije Stepinac usudio se u sudnici ustvrditi jednu vrlo značajnu istinu o hrvatskoj povijesti: Kada odbacite svoje svećenike, narod vam to nikada neće oprostiti! A neke od njih, kritičara, odgojila je, odnjihala i othranila sveta Majka Crkva. Zar se tako uzvraća ljubav Majke da se sada aktualni i aktivni predvodnici te Crkve tako lako preziru, odbacuju, omalovažuju? 

I tako sam ovih dana ulazeći u slavljenje Uskrsa doživio Veliki petak. Danas sam radostan što je uvijek Veliki petak prije Uskrsa, pa se nadam da će se i nakon našeg Velikog petka prozivanja, suđenja, osuđivanja, odbacivanja pa i pokopa ipak dogoditi Uskrs. Ako se pak, ne daj Bože, ostane kod Velikoga petka i ne pođe k Uskrsu, onda neće ni ovaj narod uskrsnuti i samo će slaviti uskrs običaja, uskrs tradicije, uskrs neodgovornosti, a nikada Uskrs Kristov i s Kristom u naš Uskrs koji obećaje i koji je uvijek temelj budućnosti života pojedinca pa i naroda. 

Ne budemo li imali Uskrsa, nećemo imati ni budućnosti. Volio bih da ovo nekoliko doživljaja ostane kao prošlost, a da neki novi susreti budu u znaku Uskrslog Gospodina. Zato potvrđujem Uskrs s upitnikom i Uskrs s uskličnikom.