Arhiv tekstova

U Srbiji je 2012. godine obavljen sveobuhvatan popis poljoprivrede, prvi poslije nekoliko desetljeća. No, iako se iz tog popisa mogu iščitati razni podaci o poljoprivrednim gazdinstvima i proizvodnji kojom se bave nigdje se ne može naći podatak o površini ribnjaka i količini proizvedene ribe. I uopće, ribarstvo je grana poljoprivredne proizvodnje o kojoj se najmanje govori, a čini se i grana poljoprivrede čiji se razvoj i najmanje potencira. Zato i ne čudi što se danas koristi tek desetak posto kapaciteta za proizvodnju ribe, a i kada ima proizvodnje ona se završava na konzumnoj ribi bez dalje prerade, koja može donijeti i veću zaradu. 

Prema podacima Gospodarske komore u Srbiji je pod ribnjacima tek oko 14.000 hektara. Dominiraju šaranski ribnjaci i proizvodnja šarana dominantna je ribarska proizvodnja u Srbiji, koja godišnje proizvede oko 12.000 tona ribe. U istom tom periodu stanovnici Srbije pojedu oko sedam kilograma ribe, što znači da je ukupna godišnja potrošnja oko 49 milijuna kilograma, odnosno 49.000 tona. Ako taj podatak ukrstimo s 12.000 tona koliko se proizvede u domaćim ribnjacima (odnosno oko 1,2 kilograma šarana i oko 700 grama pastrve po glavi stanovnika)  matematika kaže da se tri četvrtine potreba za konzumnom ribom namiruje iz uvoza. 

 

Šaran, naša šansa

 

U razgovoru za naš list prof. dr. sc. Zoran Marković s Poljoprivrednig fakulteta u Beogradu kaže da mogućnosti da ove površine pod ribnjacima budu višestruko veće itekako ima. »Šaranski ribnjaci prostiru se na oko 14.000 hektara, a onih pastrvskih deset puta je manje. Postojeći ribnjaci uglavnom su na teritoriju Vojvodine. To su ribnjaci velikih površina, a najveći onaj u Ečki ima 2.000 hektara. Ribnjaci južno od Save i Dunava mnogo su manji od nekoliko pa do 10, 15.000 hektara. Potencijalnih  površina pogodnih za podizanje šaranskih ribnjaka ima oko 200.000 hektara, što znači da bi se sadašnje površine pod ribnjacima mogle višestruko povećati. To je jedan od potencijala za razvoj ribarstva. Drugi preduvjet je proizvodnja hrane za ribe, a u toj proizvodnji Srbija još uvijek ovisi o nekim uvoznim komponentama. Treća važna stavka je šaranska mlađ i Poljoprivredni fakultet već desetak godina radi na selekciji šarana i prvi rezultati ove selekcije očekuju se za dvije godine«, kaže profesor Marković. Prema njegovim riječima najveća manjkavost u ovom lancu je činjenica da se u Srbiji ribarstvo uglavnom završava na prodaji svježe konzumne ribe. »Primjerice ako mi našeg šarana iskoristimo kao sirovinu i od njega napravimo čitav niz prerađevina s kojima se možemo pojaviti na europskom ili svjetskom tržištu onda imamo šansu. Možemo tog našeg šarana primjerice udimiti, iskombinirati s povrćem i začinima. Takvim proizvodima ima mjesta na EU tržištu koje je inače najveći uvoznik ribe na svijetu. Dakle riba, a potenciram šarana, koja bi dolazila na europsku trpezu iz naše proizvodnje bila bi samo kap u moru. Namjerno govorimo o proizvodnji šarana, jer su kada je riječ o proizvodnji pastrve neke druge europske zemlje uzele primat. Drugo, Norveška je razvila proizvodnju lososa koja godišnje sada dostiže milijun tona. Ona je dominantna na tržištu i teško bi se Srbija mogla probiti sa svojom pastrvom i uvjeriti kupce da je naša pastrva bolja od norveškog lososa. Trenutačno kod nas godišnja proizvodnja pastrve iznosi oko 1.200 tona. Ona bi se mogla povećati nekoliko puta, pa i za deset puta, ali što se tiče izvoza pastrve nemamo neku veliku šansu. Svakako treba povećati proizvodnju, ali ne zbog izvoza već da bi zadovoljili domaće potrebe s obzirom na to da se godišnje uvozi oko tisuću tona pastrve«, kaže profesor Marković. 

»Osim uvezene morske ribe u Srbiju, domaćoj proizvodnji je sve veća konkurencija uvezena slatkovodna riba iz susjednih država koje imaju razrađene mjere poticaja proizvodnje i izvoza. Na primjer, Hrvatska subvencira izvoz ribe s 50 eurocenti po kilogramu. Uvođenje poticaja u cilju održavanja konkurentnosti proizvodnje riba je neophodno u Srbiji«, kaže predsjednik grupacije za ribarstvo Gospodarske komore Krum Anastasov.

 

Kako biti konkurentan bez poticaja?

 

Ako proizvodnja šarana u ribnjacima ima svog smisla, kako zbog tražnje domaćih kupaca tako i zbog mogućeg izvoza, pitanje je onda zašto ribnjaka nema više i zašto se ne ulaže u razvoj ove proizvodnje. A i ovdje je ključna stvar kome prodati ono što se proizvede. »Navika naših proizvođača je da prodaju živog šarana. Godišnje na domaćem tržištu prođe do 9.000 tona šarana. Sve iznad toga moglo bi ići u izvoz. Pitanje je onda zašto tog izvoza nema. Tu je na potezu država koja bi trebala poraditi na tome da administrativnih prepreka za izvoz bude što manje. Druga stvar je da pomogne da domaći šaran bude konkurentan na tržištu. Recimo naš šaran nije konkurentan onom iz Hrvatske iz prostog razloga što Hrvatska već 10 godina daje poticaje za ovu proizvodnju, od jednog eura po kilogramu. Kod nas su poticaji uvedeni tek 2011. godine i trenutačno je poticaj osam eurocenti, što nije nimalo stimulativno, s obzirom na to da je PDV na ribu 10 posto. Kilogram šarana u trgovini je oko 300 dinara, što znači da ste od države kao poticaj dobili 10 dinara, a za PDV ste dali 30 dinara. Onda i ne čudi što se dio prometa konzumne ribe odvija u ilegalnim tokovima«, kaže profesor Marković. 

Takva je trenutačna situacija u domaćem ribarstvu, koje pliva u plićaku bez strategije na koji način razvijati ovu oblast poljoprivrede. Tim prije što se površine pod ribnjacima povećavaju i za posljednje desetljeće povećane su za 10 do 15 posto i zanimljivo je u tom istom periodu broj ribnjaka je udvostručen. Ovaj nasrazmjer povećanja površina i broja ribnjaka dokaz je da se uglavnom podižu ribnjaci malih površina. Ti obiteljski ribnjaci malih površina osim gajenja ribe bave se i uzgojem drugih domaćih životinja, pružanjem ugostiteljskih usluga i organiziranjem rekreacijskog ribolova i ribnjaci su samo prateći dio ove ponude. 

Ono što vlasnici legalnih ribnjaka predlažu i na koncu i očekuju je povećan nadzor nadležnih inspekcija kako bi se ribnjaci koji rade ilegalno stavili u legalne tokove. Mnogi ribnjaci podignuti su bez prateće dokumentacije, a promet obavljaju van legalnih tokova. To praktički znači da ovakvi ribnjaci ne  plaćaju korištenja vode, porez na promet ribe, pa su nelojalna konkurenciju ribnjacima koji rade legalno.

Isplati li se i pored nelojalne konkurencije ilegalnih ribnjaka i odsustva ozbiljnijih poticaja onda  podizati ribnjake i upuštati se u ovu proizvodnju? Odgovor može dati jedna prosta računica. S jednog hektara pod pšenicom ove godine rodilo je pet tona. Ukoliko se ukalkulira cijena od 17 dinara po kilogramu račun kaže da je prihod 85.000 dinara. Jedan hektar pod ribnjakom godišnje daje oko 1,5 tona šarana. Ako se ta količina pomnoži s maloprodajnom cijenom od samo 300 dinara račun kaže da je prihod 450.000 dinara. Razlika je očigledna, ali za pravu usporedbu isplati li se i koliko ulagati u podizanje ribnjaka trebalo bi prihodnu stranu usporediti sa svim rashodima, a koliko su ti rashodi znaju oni koji se bave uzgojem ribe u ribnjacima.