Arhiv tekstova

Gledatelji Vinkovačke televizije, kojih u podunavskom dijelu Bačke nije malo, nestrpljivo iščekuju jesensku shemu, kako bi ponedjeljkom u 21 sat opetovano začuli pozdrav »Faljen Isus i Marija, vesela je Šokadija«, kojim ljepuškasta, crnomanjasta voditeljica započinje svoju autorsku emisiju Snašin sokak. Četrdesetdvogodišnja Marija Pavković Snaša poznata je i kao velika tamburaška zvijezda, koja se glazbom i plesom bavi od 90-ih godina. Iako joj je život popraćen pjesmom, u jednom trenutku obrnuo se naglavce. Za Božić 2014. godine dijagnosticiran joj je karcinom dojke. Pjesma je zastala nakratko, samo dok je Marija u bolnici proživljavala svoje najteže trenutke nakon operacije, ali ubrzo se vratila u svoj svijet, pokazujući snagu koju crpi iz vjere i ljubavi prema životu. Veliki dio svojega vremena od tada je posvetila humanitarnom radu. Rođena je u Vinkovcima, a i danas živi u Starim Mikanovcima, gdje je završila osnovnu školu i postala članica KUD-a Šokadija. Srednju  školu završila je u Vinkovcima i otisnula se u novinarske vode u Glasu Slavonije, Vinkovačkom listu, na Hrvatskom radiju i Narodnom radiju. Prvu pjesmu i prvi CD pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma RH, kao suvenir Vukovarsko-srijemske županije, snimila je 1995. godine. Pripada župi sv. Klare, a zbog brojnih  humanitarnih nastupa proglašena je počasnom građankom ove župe.

HR: Za mnoge je malo poznato da ste u prvoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća kruh zarađivali novinarskim poslom. Gdje i kako?

Još 1990.-91. godine sam kao 17-godišnjakinja u Starim Mikanovcima, pri Kriznom stožeru, bila dio tima Radio postaje Mikanovci, jer su zbog ratnih zbivanja radio postaje Vinkovci i Vukovar imali smanjenu čujnost. Tu sam i zaražena novinarskim virusom. Poslije smirivanja rata u mom okruženju i povratka u selo nakon evakuacije malodobnika, počela sam djelovati kao novinar Glasa Slavonije, Vinkovačkog lista, a potom Hrvatskog radija i Narodnog radija, usporedo s djelovanjem u KUD-u Šokadija u Mikanovcima. Sve to do 1995. godine, kad sam snimila prvu pjesmu Zdravo Marija autora Karla Oršolića, a u suradnji sa Šimom Jovanovcem, TZ Vinkovci i Ministarstvom turizma RH iste godine sam snimila i prvi CD.

HR: Danas ste ikona šokačke tamburaške pjesme u Slavoniji i dijelu Vojvodine. Kako i kada ste ušli u svijet glazbe?

Ne mislim za sebe da sam ikakva ikona niti kraljica, samo sam obična žena jako istančanih osjetila. Izuzetno sam osjetljiva i senzibilizirana za sve što vidim, čujem i osjećam i mislim da to moram iskazati pjesmom. Sama sam autor šezdesetak tekstova pjesama, osim mnogih koje sama pjevam, čast mi je reći da ih pjevaju i Kićo, Marta Nikolin, Vlatka Kopić Tena, Đuka Čaić, tamburaški sastavi Zvona, Slavonski dukati....

HR: Vaš uspon mnogi povezuju s Tamuraškim sastavom Mladi 6, danas Slavonski dukati. Što je to što Vas je diglo u sam vrh tamburaške glazbe?

Mnogi se varaju, čak mislim da sam svojom osobnom odlukom bila na neki način zarobljena kao šesti član Slavonskih dukata i tih 15 godina provedenih s njima imali smo i ja i mediji zabranu isticanja osobnog imena ispred imena benda. Bila sam samo broj, član benda koji vuče razglas, opremu, pjeva, presvlači se u kombiju, bili smo izjednačeni u svemu, mada to muškarac i žena nisu i nikad neće biti. Žena je žena! Do ulaska u bend izdala sam četiri samostalna CD-a i otpjevala svoje najslušanije pjesme, poput Moj garavi gotovo je, Diko moja lopove, Moj jablane. U bend sam ušla svojevoljno, misleći tada kako je dobro imati uz sebe usviranu ekipu, uvijek spremnu za nastup. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, vidjela sam da se prednost daje muškom vokalu, a pristojnost i kućni odgoj nisu mi dopuštali proturječiti starijem, manageru i producentu benda. No, unatoč svoj toj farsi, koja je izvana izgledala posve dobro, nekako su se sve pjevačice poudavale, rađale djecu, uposlile se, jedina koja je bila i ostala konstantno prisutna u posljednjih 20 godina, pored Vere Svobode, bila je i ta Snaša, mada nimalo ugodno kako se činilo. Puno i teško se radilo i nastupalo, dok moje tijelo nije počelo 2014. zakazivati.

HR: Karijeru ste gradili dugo i uporno, ne samo svirkama na koncertima. Zbog čega mnogi izbjegavaju svirke na svadbama, zabavama i sličnim prigodama?

Ja nikad nisam bila pobornik biranja gdje, kome i što ćemo pjevati. Ako te netko zove i cijeni to što radiš, ideš mu pjevati i u Gabelu, Špićkovinu, Zagreb, Sydney, Pittsbourgh, Vođince. Pjevaš jer te netko želi čuti na krštenju, rođendanu, svadbi, mladoj misi, čak i na sprovodu ukoliko je to nekom bila zadnja želja. Publiku ne biraš, publika je ta koja bira ili ne bira tebe! 

HR: Prošle godine ste se razišli s Dukatima  i posvetili se karijeri solistice i TV voditeljice. Iz kojih razloga?

Početak moje bolesti 2014. godine samo je ubrzao odluku o razlazu sa Slavonskim dukatima. Iako sam po izlasku iz benda veliki dio svojega vremena posvetila liječenju, nastavila sam samostalno nastupati uz mnoge druge tamburaške sastave. To je jednostavno bilo jače od mene, to je bio moj način borbe s rakom, ujedno i davanje primjera drugim oboljelim, jer sam mislila da ću bar neke potaknuti da se uhvate u koštac s ovom opakom bolešću, da se nipošto ne predaju.

HR: Autorsku emisiju Snašin sokak na Vinkovačkoj televiziji započinjete pozdravom »Faljen Isus i Marija, vesela je Šokadija«, a i danas živite u srcu slavonske Šokadije, u Starim Mikanovcima. Zbog čega se niste preselili u neku od urbanih sredina?

Nekako sam vezana za selo, mada prevladava mišljenje da sredina u kojoj dominiraju konji, krave, svinje, blato, ne idu pod ruku s estradnom slavom. Ja ne mislim tako. To je moje. Nikad me i nigdje nije bilo niti će biti stid reći da sam iz Starih Mikanovaca. Gdjegod da pođem, u Stare Mikanovce se uvijek vratim. Puno je kuća, ali je samo jedan dom!

HR: Uspon Vaše karijere prekinula je podmukla bolest. Koliko ste bili iznenađeni i kako je spoznaja o pojavi opake bolesti djelovala na Vas?

Tijelo nam uvijek poručuje kada se nešto događa, samo ga mi ne slušamo. I ja sam mnoge signale ignorirala. Među ostalim, počela sam osjećati umor, preznojavala sam se, imala sam glavobolje, ali to sam stalno pripisivala iscrpljenosti od puno rada. Oko Božića 2014. godine, slučajnom kontrolom kičme zbog navedenih simptoma, otkrilo se da imam hormonski ovisan rak. Zahvatio je dojku i limfne čvorove u lijevoj ruci. Od tada je Klinička bolnica Osijek postala moj drugi dom. Operacijom je uklonjen rak, ali preventivno liječenje je nastavljeno sa 16 kemoterapija i 25 zračenja do rujna 2015. Prva kontrola pokazuje da se rak širi. Radim i nastupam i dalje. U prosincu 2015. hitno vadim jajnike i maternicu, s 40 godina ulazim u menopauzu. Praktički prestajem biti žena i mirim se s činjenicom da nikad neću roditi i biti nekom majka. Uporna i tvrdoglava ostajem. Dvadeset dana nakon druge operacije ulazim u studio, počinjem snimanje svog petog samostalnog CD-a i spota za pjesmu Srce mi je bolno, uz nove suradnike, Ivicu Plivelića, Tihu Ivanetića i svesrdnu pomoć Želimira Babogredca iz Croatia recordsa. Nedugo poslije te operacije, nova. U svibnju 2016. u prometnoj nesreći slomila sam ključnu kost, izgubila funkciju lijevog ramena, tj. ruke. Sve to vrijeme od veljače 2016. voditeljica sam svoje emisije na Vinkovačkoj televiziji Snašin sokak. Nastupam i pjevam i dalje. Snimam nove pjesme. Operacija uspješno prolazi iako ćemo u veljači 2017. sličnu morati ponoviti kako bi izvadili pločicu iz ramena. Pjesmu za festival u Pitomači Zabranjeno voće snimila sam, ali nisam nastupila zbog bolova. Ciklus Snašinog sokaka završavam u nadi da ćemo ga nastaviti od listopada. Konačan odmor od svega u posljednje dvije godine je odlazak na more prije nepunih mjesec dana. Kao dokazani baksuz, odmah prvog dana slomim, pri padu, lijevu nogu, pa ću do kraja kolovoza ostati s gipsom i štakama, što me naravno nije spriječilo da održim dogovoreni koncert za hrvatske branitelje početkom kolovoza, naravno s gipsom. Pjesma me gura dalje, pjesma je moj vjetar u leđa!

HR: Iako i sami teško oboljeli, puno svojega vremena posvetili ste humanitarnom radu. Imate li i sljedbenike u svijetu estrade?

Sve to vrijeme od 2014. godine naovamo maksimalno sam se aktivirala na Facebooku, gdje mi se ljudi i žene u velikom broju i često javljaju. Uvijek sa svima osobno komuniciram, jer mi je nezamislivo da imam svog admina. Ako ti je već netko poklonio svoje povjerenje i slobodno mogu reći naklonost, držim da je jedino pristojno toj svojoj vjernoj publici vratiti potporu koju su mi iskazali.

HR: Kako je pokrenuta i koje je domete postigla humanitarna akcija Žena ženi?

Akciju Žena ženi i prvi hrvatski tamburaški band aid organizirale su moje kolegice pjevačice tamburaške glazbe, koje su mi snimanjem pjesme i spota Moja drugo, u čemu sam i ja, iako pod terapijama, iscrpljena i bolesna, sudjelovala, iskazale potporu u borbi protiv raka. Naravno, moja želja je bila da prihod od velikog koncerta i prodanih CD-ova ide za pomoć Udrugama žena liječenih od raka dojke, a ujedno i osvješćivanje javnosti po pitanju raka općenito, kako nitko nije imun na tu strašnu bolest i da se ona ne događa nekom drugom. Naravno, moja je poruka i to da zbog obitelji, svoje djece, svojih dragih, zbog Boga i na kraju sebe samih, nemamo pravo odustati.

HR: Odrasli ste u šokačkoj, katoličkoj obitelji. Kakvu ulogu je u Vašem životu imala, a ima li je i danas, vjera? 

Kako sada, tako je bilo i na početku borbe protiv raka, ja sam o tome progovorila u medijima, koji su pratili moj rad. Razlog mog otvorenog razgovora o bolesti i problemima koje nosi jeste želja da pomognem i u tom lošem stanju u kojem sam se našla, upozorim na sve znakove koje tijelo pokazuje a mi ne reagiramo. Željela sam i uspjela u tome da se otvoreno progovori o raku koji je bolest današnjice, ali ju nekako skrivamo. Godišnje u Hrvatskoj 1000 žena umire od raka. Ne mora tako biti. Život je dar Božji i ako smo se i našli u situaciji da smo oboljeli, nitko nema pravo odustati. To je ravno samoubojstvu, a znamo što o tome kažu Deset Božjih zapovijedi. Kad sam se suočila s bolešću, bila sam na velikom raskrižju. Odustati ili se boriti, što medicinom što alternatvnim metodama. Izabrala sam borbu, akciju, izabrala sam život. Tako su me učili na satima vjeronauka u crkvi sv. Klare u Mikanovcima, mada je najvećeg utjecaja na svakodnevnu molitvu i toliku vjeru u Boga, ljubav, nadu i ufanje imala moja baka Terezija, koja je živjela i umrla s molitvom na usnama. 

HR: Kako vidite sebe kroz, recimo, deset godina?

Planova velikih nemam, mada ne mirujem nikada. Dugoročno planiranje nije mi prioritet. Živim svaki dan punim plućima! Uvjerena sam da moja bolest, koja je sad pod kontrolom, mada je na meni ostavila trajne posljedice, dana mi je kao kušnja. Bog kad zatvori vrata, otvori prozor! Nikad ne odustati od sebe! Željela bih nastaviti s radom na Vinkovačkoj TV u jesen po povratku s kanadsko-američke turneje, na koju ću krajem ovog mjeseca. Želja mi je i završiti CD, pa ga izdati u 2017. godini i naravno, biti dobra supruga mom zaručniku, koji me je sa svim mojim manama prihvatio i s kojim ću se vjenčati koncem listopada. Nisu to veliki planovi, to je jednostavno život kojim živim i za koji sam se uz veliku pomoć obitelji i okoline izborila i idem dalje, ko uvijek, unatoč svemu, s pjesmom na usnama. Široki su ovi naši drumovi i mada je svašta na njima, glavu gore i idemo dalje!