12.08.2016
»Dan istine«
Danas je u svijetu skoro svaki dan posvećen nečemu: borbi protiv diskriminacije, borbi protiv nekih bolesti, sjećanju na genocide itd. Tako je i kod nas. Osim ovih »značajnih svjetskih dana« mi također često nešto proslavljamo ili se sjećamo. Sjećanja su najčešće vezana za neke povijesne datume, pa po narodnoj izreci: »nekom treba da smrkne, da bi drugom svanulo« isti dan kod nas ili u susjednim državama se drugačije slavi ili obilježava, pa često izaziva razmjenu diplomatskih nota, demarša, pisama UN-u itd. Uzgred, pada mi nešto na um, prijedlog što bi bilo da svaki moderan narod jedan dan posveti istini. Ali ne istini o drugima, o susjedima, nego istini o samom sebi. Ideju o »danu istine« dobio sam (ponovno) pogledavši film Elektra, moja ljubav, koji je režirao i snimio Miklós Jancsó u svom, nadrealnom stilu 1974. godine.
Što znači u drami i filmu »dan istine«?
Film je rađen na osnovu istoimene drame, koju napisao književnik László Gyurkó 1968. godine. Priču o Elektri o osveti i ubojstvu majke, u raznim varijantama kroz povijest, od klasične grčke do suvremenog doba obradilo je mnogo autora, među njima i László Gyurkó. U njegovoj varijanti Elektra već dugo godina čeka povratak Oresta. U međuvremenu, svake se godine slavi praznik »Dan istine«, zapravo to je dan ubojstva Agamnenona, koji je bio loš vladar, jer je narod opteretio slobodom, s kojom narod ne zna što raditi. I zato se tu našao Aigist da narod drži »u redu«, zapravo pod tiranijom. Na tom »danu istine« svatko može slobodno kazati što misli i nitko tu osobu zbog toga ne može kazniti. Naravno, svi hvale vođu kako pod njegovim vodstvom sve cvjeta, novac više vrijedi, ovce se više janje itd. Jedino Elektra kaže što zaista misli: da je Aigist tiranin i da čeka dan kada će ga ona s bratom ubiti, ali nju smatraju ludom i zato je toleriraju. Elektra i njen brat su u ovoj drami simbol slobode, na kraju oni ubiju jedan drugog, ali ponovno se rađaju kao Fenix, da bi se nanovo pojavili tamo gdje čovječanstvo čeka oslobođenje.
Ideja istine o nama
Narodno vjerovanje kaže da je najveća hrabrost pogledati vuku u oči. Zašto ne bismo na »danu istine«, pogledali vuku u oči, onom vuku (simbolu zla) koji se u manjoj ili većoj mjeri nalazi u svakom od nas. Navest ću jedan povijesni primjer, naravno iz kuta svog naroda. Svake godine na novosadskom keju početkom zime održavaju se sjećanja na »novosadsku raciju« u kojem su 1942. godine mađarski žandarmi i vojska u prvobitnoj redarstvenoj akciji protiv komunista u šajkaškom kraju prerasla svoj osnovni cilj i tri dana su u dvanaest naselja hapsili, ubijali civile (3.340-3.808 ljudi), najviše u Čurugu (887). Među žrtvama dvije trećine su bili Srbi i Židovi. »Grozan čin, nedostojan mađarskoj naciji« s ovakvim riječima su tadašnja dva zastupnika u Ugarskom parlamentu, Endre Bajcsi Zsilinski i Milan L. Popović (iz Novog Sada), prosvjedovali i tražili, uz burno negodovanje većine, da se vinovnici ovog zločina kazne. U »polufašističkom režimu i za vrijeme rata« tadašnji načelnik generalštaba mađarske vojske Ferenc Szombathelyi je 1943. godine naredio da se izvedu na vojni sud visoki (i jedan general) i niži oficiri zbog pretjerane uporabe sile. Kao glavni vinovnici, njih 15, osuđeni su na smrt, ali su oni prije izricanja kazne uz pomoć Nijemaca uspjeli pobjeći u Njemačku. Po završetku rata ponovo su uhićeni i predani jugoslavenskim vlastima, koje su im sudile i izvršile su nad njima smrtnu kaznu. Onako usput, streljani su i zastupnik Milan L. Popović i cijela redakcija lista koji je on izdavao na srpskom jeziku, a zbog »suradnje s okupatorima«. Za vrijeme Vojne uprave u Banatu, Bačkoj i Baranji počela je odmazda prema mađarskom civilnom stanovništvu. U Čurugu su dio muškaraca strijeljali, a ostali Mađari su iseljeni i deportirani. To se dešavalo i u svim mjestima gdje su stanovali Mađari. Ova ubijanja prestala su nakon Titove naredbe. Ovu činjenicu tek su 2013. godine priznale srpske vlasti. O »novosadskoj raciji« pisac Tibor Cseres je 1966. godine napisao knjigu Hladni dani, a na osnovu knjige snimljen je i film koji je režirao András Kovács. U tadašnjoj javnosti i roman i film je dočekan i s negativnim kritikama, jer šteti »našem prestižu«. Među stranim gledateljima (film je nagrađivan i prikazan na raznim festivalima) prevladavalo je mišljenje da i u njihovim domovinama ima tema za slične filmove. U okviru kampanje pristupa EU Srbija je konačno priznala ove zločine i u Čurogu su 2013. godine, uz suradnju obiju vlada, podignuta dva spomenika: stradalim Srbima (1942.) i Mađarima (1944.). Po mom mišljenju, kada se obilježavaju dani sjećanja, na TV-u treba prikazati Kovácsev film, slike suđenja ratnim zločincima u Novom Sadu, i dosad nesnimljeni (srpski) film o pogromu Mađara u Vojvodini. To bi onda bio pravi »dan istine« na koji sam mislio. A Srbija ima još susjednih naroda.