Arhiv tekstova

Nije potrebno nikakvo posebno zvanje političkog analitičara (ma što to značilo, osim konstantnog vrćenja istih ljudi na različitim televizijskim postajama), da bi se došlo do zaključka kako su odnosi između Srbije i Hrvatske u posljednje vrijeme možda i najgori od završetka rata u Hrvatskoj. Za to su se, uostalom, uoči proslave, odnosno obilježavanja Oluje pobrinuli čelnici dviju država svojom zapaljivom retorikom o događaju koji je definitivno prekinuo daljnje oružane sukobe na skoro jednoj trećini hrvatskog teritorija.

 

Etničko, a etičko

 

Oprečnih stajališta dvije države o 5. kolovozu 1995. bilo je, naravno, i ranijih godina, ali se nikada kao ove nije manje pazilo na vrstu verbalnog oružja koje će tim povodom biti upotrijebljeno. Ispaljivali su tako ovdašnji premijer Aleksandar Vučić i ministri Ivica Dačić i Aleksandar Vulin (svi donedavno u statusu uposlenih u Vladi na određeno vrijeme) salve prosvjednih nota hrvatskom Veleposlanstvu u Beogradu zbog razno-raznih razloga: poništavajućih odluka o presudama (pokojnom) biskupu Alojziju Stepincu i (živom) osuđeniku za ratni zločin nad Srbima u Osijeku Branimiru Glavašu; zbog podizanja spomenika teroristi Miri Barešiću u rodnim mu Dragama..., ali su one na koncu odbijene s obrazloženjem ministra vanjskih poslova Hrvatske Mire Kovača (koji je, zbog raspuštanja Vlade također u istom statusu kao i do jučer kolege mu iz Srbije) kako je riječ o »inflaciji nota koje stvaraju nered«!

Za nered su, međutim, najodgovorniji sami organizatori – dakle, sam državni vrh – proslave 21. obljetnice Oluje. Ako po strani ostavimo retoriku predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović o tome da je ova akcija bila »etički čista, vojnički briljantno izvedena oslobodilačka i časna pobjeda za pravičan cilj«, koja je također izazvala kanonadu osuda u Srbiji, svakako ne možemo i onu grupu iz IX. bojne koja je, uz pratnju policije (a ne promptnog privođenja), u istom gradu istoga dana pjevala Evo zore, evo dana i još nekoliko poznatih ustaških serenada. Njezina naknadna osuda tog čina (koji je kažnjiv i hrvatskim Ustavom) po svom učinku jača je tek od svete vode kojom se ne može oprati ljaga koju već dulje vrijeme u kontinuitetu vidi sav civilizirani svijet.

S druge strane, Oluja je i u Srbiji poslužila da političari otvoreno kažu što kao ljudi misle (o Hrvatskoj, a poneki bogami i o Hrvatima općenito). Na skupu u zemunskom naselju Busije kog je upriličila Vlada Srbije njezin prvi čovjek je poručio kako su »Hrvati početkom avgusta 1995. pokušali da dovrše monstruozni zločinački plan iz Drugog svetskog rata ne bi li istrebili krajiške Srbe za sva vremena«. Ni taj pokušaj (Hrvata, prim. a.) nije, međutim, umanjio veličinu plemenitog srca Aleksandra Vučića koji je pred oko 15.000 ljudi rekao kako je Srbija dovoljno velika da nikoga ne mrzi, poručivši im pri tomu da su u Srbiji dobili svoju kuću.

Eh, da je – umjesto što je u Glini početkom 1995. govorio o tome kako Banija više nikada neće biti u ustaškoj Hrvatskoj – Aleksandar Vučić u kolovozu te iste godine imao utjecaja i pameti koje sad ima ne bi ondašnje vlasti zabranile ulazak na desetke tisuća nesretnih ljudi u glavni grad Srbije nego bi promptno zabranile song »Beograde, Beograde u bodljikave žice nek te ograde«, a njezinog uvijek »šeretski« raspoloženog autora Boru Đorđevića istog trena priveli pravdi zbog pjevanja mržnje.

Ali, ni unatoč plemenitom srcu premijera i svih koji su se s ove strane Dunava očitovali o Oluji, uključujući i Milorada Dodika koji je – iako s one, ipak s ove strane rijeke koja po potrebi spaja, a po potrebi i razdvaja – također bio u Busijama stvari se za proteklih 20, pa i više godina nisu bitno promijenile u odnosima Hrvatske i Srbije: rukovodstva dvije države i dalje reže jedni na druge i to toliko zarazno da se kod svih normalnih – a napose kod dvije nacionalne skupine – ljudi nakon toga krv ledi u žilama.

 

Suština je u formi

 

Pođimo prvo od dvije nacionalne skupine: Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji kod kojih formalno na ovom primjeru postoji razlika, ali se u suštini ona ipak briše. Formalno je, recimo, predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac bio prisutan na obilježavanju Oluje u matičnoj mu domovini dok predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić nije bio niti na proslavi niti na obilježavanju. Formalno su se (ali i ljudski, prije svega) i Bačića i predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini Tomislava Žigmanova sjetili tek srpski mediji u Hrvatskoj (Novosti), napravivši sjajan tekst o vojvođanskim Hrvatima pod naslovom Nije ni nama lako u vrijeme Oluje dok ih se o istom problemu za zdravlje nije sjetio pitati niti jedan medij u Srbiji. Zahvaljujući, dakle, Novostima u tom smislu njih su dvojica formalno izjednačeni s Pupovcem, ali ne »i po intenzitetu«, s obzirom na to da je ovaj drugi (odnosno treći) bio mnogo češće prisutan na stranicama novina ili u radijskim ili televizijskim emisijama (kao, uostalom, i uvijek do sada, i u Hrvatskoj i u Srbiji). Suštinski, međutim, i Pupovac i Bačić u vrijeme Oluje dijele sudbinu naroda kojima pripadaju, jer i jedni i drugi, kao najomraženije manjine u svojim matičnim državama, tih dana mole Boga da oluja što prije prođe kroz glave »funkcionalno« najodgovornijih, a koji svojim najneodgovornijim rječnikom prijete da zapale sve oko sebe.

Nisu, naravno, samo rukovodstva Srbije i Hrvatske kriva za odnose u koje su doveli svoje građane. Neee! Pa, postoje tu i njihovi kmetovi na dobrovoljnim feudima u tiskanim ili elektroničkim medijima. Uzmimo, primjerice, beogradski Informer (inače, omiljeni dozator informacijama Premijera Plemenita Srca), koji je Đorđa Balaševića na naslovnoj strani nazvao – izvin’te me što psujem – »panonskom pizdom« (!) zbog koncerta u Puli 4. kolovoza (večer uoči Oluje, što je za takve izgleda akt veleizdaje). Najbolji odgovor ovoj dnevnoj zbirci hartije – koja svoju prazninu ispunjava grafitima o Hrvatima kao ustašama, Albancima kao Šiptarima i sve takvim vijestima slinave ljubavi – dala je publika, pružajući ako već ne lažnu nadu da se zlo može uništiti, a ono makar privremeno utočište za sve normalne koji su se u pulsku Arenu slili iz raznih krajeva Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine... i s okolnih plaža.

Ništa bolje od Balaševića – na kog je, kao i obitelj mu, Informer svojim nekažnjenim bljuvanjem mržnje otvorio još jednu sezonu slobodnog lova – nisu, bar u smislu »tumačenja« medija (ali i javnosti općenito), prošli niti aktivisti Inicijative mladih Hrvatske koji su od žrtava Oluje zatražili ispriku, poručujući i najvišim državnim tijelima Hrvatske da učine isto. Iako je, recimo Jutarnji list, uzeo izjavu koordinatora ove akcije Joce Glavaša, naslov kojim se čitatelj uvodi u (šokantnu, valjda) vijest glasi Tko je iza jumbo plakata?. Na sreću, Jutarnjeg i ostalih hrvatskih informera, a na žalost istinskih kršćana i ljudi dobre volje ovu peticiju potpisalo je tek nekoliko stotina od nekoliko milijuna građana Hrvatske.

 

Poučci iz uzroka i posljedica

 

Konačno, još jedan primjer o tome kako manipulacija Olujom najviše štete nanosi normalnim građanima u obje države, plus njihovim najomraženijim nacionalnim manjinama. Za razliku i od hrvatskih i od srpskih političara i medija, Boris Dežulović je u (opet) Novostima tekstom Sećate li se Oluje na vlastitim reporterskim primjerima i jedne i druge podsjetio i na uzroke i na posljedice vojno-redarstvene akcije Hrvatske vojske kojom je Hrvatska zarad dobitka slobode samo u jednom danu pretrpjela gubitak više od 200.000 svojih građana.

Ako bismo se, na koncu, ponovno saživjeli s ulogom nedefiniranog zvanja političkog analitičara i mi bismo, poput Borisa, razmjerno lako došli do zaključka zbog čega su današnji odnosi Srbije i Hrvatske takvi kakvi su: na vlasti su iste one »strukture« koje su ih početkom devedesetih počeli i »graditi«. U tom smislu datumi poput »Oluje« (a bit će u studenom i Vukovar) i primjeri poput poglavlja 23 i 24 na najbolji način rasvjetljavaju hinjenu dobrohotnost Deklaracije koju su 20. lipnja u Subotici potpisali Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić i time na kratko obradovali sve manji broj naivnih pripadnika hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. Za razliku od njih, ono što istinski raduje sve nabrojane kategorije građana (normalne, dakle, nacionalno neostrašćene, kao i pripadnike dvije manjine) jest vijest od prije desetak dana da su srpski i hrvatski navijači zajedno bodrili svoje timove na košarkaškoj utakmici u argentinskoj Cordobi. Tako je desetak ljudi sa srpskim i hrvatskim obilježjima – baš kao i Đole u Puli, odnosno Joca Glavaš u Zagrebu – za 40 minuta održalo lekciju stotinama i tisućama ovdašnjih i ondašnjih političara da ljubav prema Srbiji ni u kom slučaju ne znači mržnju prema Hrvatskoj. I obratno.