Arhiv tekstova

Silom prilika ili bolje rečeno obiteljskih neprilika svakodnevni sam posjetitelj somborske bolnice. Ne, neću ovoga puta o liječnicima, medicinskim sestrama, odnosu prema pacijentima, bolničkoj hrani već o nečem drugom, što me je moram reći iskreno obradovalo. A obradovalo me je to što sam u rukama jedne od pacijentica vidjela Hrvatsku riječ. Donijela joj obitelj da prekrati bolničke dane. A ti bolnički dani, pa još kada si bolestan, traju itekako dugo i nikako da prođu. A ako će ti bolnički dani biti nešto kraći uz naše novine i to je nešto. I zapravo uvijek se obradujem kada Hrvatsku riječ vidim u rukama onih običnih ljudi, koji možda i nisu aktivni članovi hrvatskih udruga, nisu dionici programa koji se organiziraju, ali prate što se događa i piše o zajednici, jer se smatraju njenim dijelom. Obraduje me i kada na nekom kiosku dalje od centra grada vidim izloženu Hrvatsku riječ, obraduje me kada pri kraju tjedna novina nema više za kupit na kioscima (vjerovali ili ne ponekad se i to dogodi), obraduje me kada mi trafikantica sa strane ostavi moj primjerak novina. Obraduje me kada čujem da netko kaže pročitao sam to i to u Hrvatskoj riječi. Obraduje me, jer to znači da netko čita ono što smo napisali, da netko čeka petak da bi uzeo svoj primjerak radoznao da dozna o čemu mi to izvještavamo i pišemo. Obraduje me kada se neki obični ljudi iskreno obraduju što su baš oni i njihov rad zanimljivi za izvještavanje. To je taj naš običan svijet, radan i šutljiv kakav je stoljećima bio živjeći i radeći na ovoj ravnici, koja mnogo daje, a još više traži. I možda ih je baš to što mnogo traži naučilo da budu strpljivi, uporni, bez prevelike buke i galame, pa ako ih se netko sjeti, sjeti, ako ih netko primijeti, primijeti.  Nisu danas više vremena za takve ljude. Danas se sve pokušava postići na brzinu, preko noći uz mnogo galame i halabuke. Ali što će, takvi su kakvi jesu..

I tog običnog svijeta, tih običnih ljudi koji žive svoj običan život ima svugdje oko nas. Paze što će reći, jer još uvijek vjeruju u onu narodnu: »Čovjek se za riječ drži.« Paze što će uraditi, jer vjeruju da sve ono loše urađeno jednoga dana stigne na naplatu. Možda djeluje kao da su iz nekog drugog svijeta, drugog filma. Svijeta i filma koji se ne prima u ovo današnje vrijeme, pa zato i ne čudi što su se ti obični ljudi  negdje skrili, učahurili svjesni da nemaju puno veze s ovim današnjim vremenom i njegovim vrijednostima. Uče svoju djecu da se  svoje ne stvara na tuđoj muci, da uspjeha nema preko noći, sve nadajući se običnim vremenima za obične ljude.