Arhiv tekstova

U Sonti živi još samo nekoliko žena koje su vične izradi starinske šokačke narodne nošnje i pratećih detalja. Za ovu vrstu posla potrebno je oštro oko, mirna ruka, a ponad svega vrijeme. Žene mlađe dobi najčešće nisu imale vremena ili htijenja učiti te vještine od svojih majki i baka. Tako danas, ukoliko želite izraditi novu narodnu nošnju sonćanskih Šokaca, u velikom ste problemu, jer maltene da ju nemate kod koga poručiti. Starije žene, koje to znaju, izgubile su oštrinu oka i mirnoću ruku, mlađe, koje bi to mogle, nisu stekle potrebno znanje. Na sreću, izuzetak ipak postoji.

 

Bogom dana za ručne radove

 

Pedesetšestgodišnja Emerka Zvonar, članica etnosekcije KPZH-a Šokadija, u završnoj je fazi izrade replike starinske ženske narodne nošnje, poručene čak iz Kanade. Ova okretna, oniska žena zaljubljenica je u sve vrste ručnih radova. Šije, štrika, hekla, veze, radi goblene od rane mladosti, a u posljednjih nekoliko godina izrađuje i dijelove šokačke narodne nošnje, sada i cjelovite nošnje. 

»Ručni radovi zanimali su me od malih nogu. Dok su se ostale curice iz susjedstva igrale lutkicama i krpicama, ja sam oblijetala oko majke, a i oko starijih žena iz mojega okruženja, koje su u to vrijeme po prelima radile ručne radove. Kasnije, kad sam već poodrasla, pa sam i sama znala otići kod tetke Marice Zec kod nje sam provodila svaki slobodan sat. Tetka Marica je bila na glasu po izradi raznih ručnih radova, tkala je, šila i što sve ne. Sve joj je išlo za rukom. Upijala sam svaki njezin pokret, a i ona je bila duša od žene, pa mi je sve potrebno podrobno pojašnjavala i mogu reći da sam najviše naučila od nje. I ne samo naučila, nego i bezgranično zavoljela. U ranom djetinjstvu najviše me je privlačilo štrikanje s dvjema iglama. Divila sam se mustrama koje su ukrašavale džempere i ostale odjevne predmete. Nevještim ručicama pokušavala sam si naštrikati šal, no, igle su bile prevelike, pa nije išlo tako jednostavno. Ali, bila sam uporna, štrikala sam i parala i mojoj sreći nije bilo kraja kad sam ga završila. I, kolikogod bio nesavršen, satisfakcija mi je bila što sam ga naštrikala sama«, priča Emerka. 

Godine su prolazile, ljubav prema ručnim radovima nije jenjavala. Rodila se i ljubav prema uvijek nasmijanom, crnpurastom, dobrodušnom momku Jakobu Zvonaru. 

»Uvijek se s radošću sjećam svojega djevojaštva. Eto, zbog Jakoba mi je i ostajalo manje vremena za moje omiljene rukotvorine, a opet, morala sam kako srce hoće. Uzeli smo se,  izrodili dvojicu sinova, Maria, koji danas živi u Osijeku i Damira, koji je još uvijek s nama. Uz sve obiteljske obveze, za ručne radove mi je odjedanput ostajalo više vremena nego u vrijeme djevojaštva, ni danas ne znam kako. Devedesetih godina, u vrijeme najveće inflacije, najviše sam i radila. Suprug Jakob i ja danju smo radili u poljoprivredi, a do duboko u noć radila sam ručne radove po porudžbini. To nam je bila osjetna popuna kućnoga proračuna«, prisjeća se Emerka teških dana. 

Srećom, i vrijeme zla je prošlo.

 

U Šokadiji

 

Dječaci su odrasli, uposleni su obojica, u ozbiljnim su vezama,  pa se krug polako zatvara. U krugu – Emerka i Jakob. U međuvremenu su se učlanili u KPZH Šokadija. Emerka je sebe našla, gdje dalje, nego u etno sekciji. Uvijek gladna novih znanja u izradi ručnih radova, zainteresirala se za izradu starinskih narodnih nošnji sonćanskih Šokaca. U sekciji je radilo nekoliko starijih žena, za koje nije bilo tajni u toj vrsti posla. 

»Sad odjedanput i Jakob i ja  imamo dovoljno vremena za sve. I danas po potrebi radim sve vrste ručnih radova, ali bez pritiska. Od učlanjenja u Šokadiju  sve više se okrećem izradi šokačkih narodnih nošnji. Veliko mi je zadovoljstvo raditi i učiti od pravog najstora, Ane Miličić Bradvarove. Vidim da je i ona prezadovoljna što svoje veliko znanje može prenijeti na mlađe, jer je u godinama kad slabi i vid i prsti postaju nesigurniji. Počela sam sustavno, od popravki i izrade najjednostavnijih dijelova, prema sve kompliciranijim zahvatima, a na taj način baka Ana me je osposobila i za samostalnu cjelovitu izradu najkompliciranije nošnje djevojaka i mladih žena. Osobito volim raditi dijelove nošnje s mustrama. Vezene dijelove, koje se kasnije prišivaju na plećak i skute – pulanku, sama sam osmislila, natrukovala i izvezla. Mentorica mi kaže da su savršeni, a bila sam vrlo ponosna kad mi je rekla da sam njezina nasljednica. To mi je najveće priznanje«, kaže Emerka pokazujući nam izrađene dijelove nošnje.

 

Porudžbina iz Kanade

 

Upravo nošnja o kojoj je riječ u završnoj je fazi izrade. Poručena je od Sonćanke Agice Poznanović, rođene Mihaljev, prije dva i pol desetljeća iseljene u Kanadu. Nakon tolikih godina javio se u njoj zov predaka, našla je vremena za rad u jednom od iseljeničkih KUD-ova, ali se nije htjela odijevati u drugu nošnju, nego u nošnju rodnoga sela. Izdvojila je za običnog čovjeka nemale novce, želja je bila prejaka da bi ju ignorirala. Izbor za izradu pao je na Emerku. 

»U početku sam se pomalo i plašila, nije to mala zadaća. No, kad je posao krenuo, straha je bilo sve manje, a evo, kako je vidljivo, posao će biti urađen i prije ugovorenoga roka. Najveći problem bio je pribaviti potrebne materijale. U Sonti je više nemoguće naći srvijana na meter,  teško je pronaći i odgovarajuće pamučne konce, a osobito pule. No, teškom mukom smo uspjeli pronaći sve potrepštine, Agica je potrebnih 10.000 pula pronašla u Kanadi, iako su proizvedene u Njemačkoj. Nošnju sam radila puna tri mjeseca, gotovo svakodnevno. Znala sam raditi i do 2 ili 3 sata poslije ponoći, tada je najmirnije, nitko me ne ometa. Nije to mali posao, trebalo je ručno ušiti sve te pule, trebalo je sve ručno izvesti, isheklati potrebne čipke, opet sve ručno. No, meni je to zadovoljstvo, taj posao jednostavno volim. A da se ne lažemo, svaka dopuna kućnog proračuna uvijek je dobro došla«, završava priču Emerka.