Arhiv tekstova

Jedna rečenica iz sjećanja nekadašnjeg glavnog inženjera grada Subotice Istvána Frankla potaknula me na razmišljanje, i to ona kada kaže: »nisam se mješao u lokalnu politiku, i zato nisam imao neprijatelje.« Ova rečenica posebno dobija na značaju ako znamo da je on službovao za mandata dva gradonačelnika ukupno 30 godina. Počeo sam razmišljati, jer ja, kao glavni arhitekt nisam uspio ni jedan cijeli mandat, četiri godine »izvući« i to samo s jednim gradonačelnikom, a također sam nastojao ne miješati se u »veliku politiku«, osim što se lokalne graditeljske politike tiče.  Na prvom sastanku glavnih arhitekata u Kruševcu (2006.) konstatirali smo da svi mi imamo slične probleme, političari nam pokušavaju nametnuti svoje zamisli, što je često bilo u suprotnosti s arhitektonsko-urbanističkom logikom. Znači, nije u nama bio problem, nego u sustavu, kako je ta funkcija glavnog arhitekte postavljena. Uostalom, nakon četiri godine, izmijenjen je zakon o lokalnoj samoupravi i funkcija glavnog arhitekte je ukinuta. Izgleda da smo i s vrlo malo ovlasti ipak smetali, bili smo »kočničari« razvojnih planova visokih ili nižih političara. Izgleda da je Frankl u ovom pogledu imao sreću, jer na jednom mjestu ovako piše: »gradski glavni župan Endre Schmausz je nakon devet godina službovanja otišao u mirovinu. Ja osobno poštovao sam u njemu glavnog župana koji se toplo interesirao za graditeljske pothvate i za javne radove, inženjere nije smatrao običnim majstorima, njihovo stručno mišljenje je prihvaćao s razumijevanjem, kao pravnik nije htio biti i inženjer, što je u tadašnjem upravnom životu bilo uobičajeno.« Moja sjećanja su, nažalost, drugačija. Često sam morao samo unutar vlastite stranke voditi »borbu prsa u prsa« s predsjednikom, gradonačelnikom i ostalim partijskim drugovima. O članovima koalicijske Demokratske stranke da ne govorim, bile bi potrebne stranice i stranice.

 

Novi gradonačelnik, novi ljudi 

 

Prve godine rada novog gradonačelnika Károlya Bíróa prošle su u konsolidiranju gradskog proračuna. Glavni moto je bila štednja, jer: »na graditeljsko djelovanje prijašnje vlasti potrošili su milijune, za konvertiranje i sređivanje ovih obveza se prihvatio gradonačelnik, tako da u njegovom programu za razvoj grada nisu bila predviđena veća ulaganja« piše Frankl. Ne znam zašto, ali danas slušajući našeg vodećeg političara(e), imam osjećaj da smo se vratili u prošlost, »jer oni su nas zadužili, sve su potrošili, pa mi moramo štedjeti (napose na umirovljenicima i na nekima u javnoj službi), naša financijska situacija je sjajna, imat ćemo veći rast nego Njemačka, gradimo infrastrukturu itd.«, a nova vlada je još u formiranju. Frankl ovakvom usporedbom počinje svoj novi ciklus službovanja: »kada se negdje stvara novo gospodarstvo, prvi posao novog gazde je da promijeni cjelokupno osoblje, svima daje otkaz, uzima nove ljude, eventualno od starih zadrži nekolicinu... takva je bila situacija i u Gradskoj kući, mnogo je bilo novih ljudi... nas dvojica: Mátyás Szalai, gradski kapetan policije i ja, kao postavljeni službenici (postavio ih je gradski glavni župan, prim. a..),  preuzeti smo kao inventarski predmeti od prethodnog režima.« Mogu samo zamisliti, koje se sve kombinacije događaju s radnim mjestima na svim nivoima, počevši od Republike, preko Pokrajine i u općini danas. Uostalom, naš gradski kapetan policije je već smijenjen, čekamo sljedeće smjene.

 

Prvi sukob oko nadležnosti

 

»Jedan od poslova nove vlasti bio je i donošenje ili dopuna novih pravilnika, umjesto zastarjelih. Tako je izrađen – umjesto novog kazališta – novi pravilnik o kazalištu i kazališnom savjetu«, kaže Frankl. Tada je u gradu prevladavalo mišljenje da je postojeće kazalište zastarjelo i treba graditi novo, već je bila predviđena i nova lokacija i očito da se s ovim planovima slagao i Frankl. Ovaj prijedlog novog Kazališnog pravilnika je već skoro prošao sve zakonske instance kada su nekolicina, među njima i Frankl, uložili žalbe na predloženi tekst kod ministarstva unutarnjih djela. S čime se nije slagao Frankl? »Jedna točka novog pravilnika kaže da je član kazališnog savjeta i glavni gradski inženjer, ali samo u tom smislu da se pred savjetom mora  pojaviti i dati obvezno stručno mišljenje. Ali – za razliku od prošlosti – nema pravo glasovanja... Ovo rješenje sam smatrao kršenjem mojih službenih ovlasti i smatrao sam ga podcenjivačkim u odnosu na inženjersku struku«. U cilju promjene ove odredbe on je i putovao u Peštu da razgovara s nadležnim tajnikom, gdje mu je rečeno da je njegova žalba već usvojena, treba samo da stigne rešenje. Frankl je opet imao, recimo »zakonske sreće«. Zahvaljujući zakonu o lokalnoj samoupravi kao glavni arhitekt i ja sam bio član Komisije za planove koja je odobravala sve planove gradnje. U ovoj komisiji sam imao pravo izlaganja svog mišljenja, ali nisam imao pravo glasa, a na zakon se nisam mogao žaliti. Uostalom, u to vrijeme projekt rekonstrukcije i dogradnje kazališta nije ni dospio na raspravu pred Komisiju tako da se nisam mogao ni žaliti na eventualnu odluku, a bez tog mišljenja nije se mogla početi gradnja.