Arhiv tekstova

Sve one koji su primorani da se mesom opskrbljuju u mesnicama ili trgovinama ovih dana neugodno je iznenadila vijest da je cijena mesa povećana za čak 200 dinara po kilogramu. Klaničari tu korekciju cijene pravdaju povećanjem otkupne cijene tovljenika koja je naglo povećana na 180, 190, pa i 200 dinara po kilogramu. S druge strane, proizvođači tovljenika ne vide razlog za povećanje cijene mesa u maloprodaji i kažu da je prijašnja cijena već bila formirana na osnovu cijene tovljenika od 200 dinara, pa ovim povećanjem cijene klaničari i trgovci žele dodatno zaraditi. Oni koji tove svinje zadovoljni su cijenom od 200 dinara po kilogramu žive mjere, ali ističu da to nije rezultat neke dugoročne politike u ovoj oblasti već posljedica toga što je Europska unija našla novo tržište na azijskom istoku, gdje prodaje svoje nagomilane viškove. Što se to događa na tržištu i kako je izvoz mesa iz Unije u Aziju, a prije svega Kinu ustalasao domaće tržište?

 

Kinezi pojeli europske tovljenike

 

Odgovor smo potražili u Uniji poljoprivrednih proizvođača. 

»Kada je riječ o novom izvoznom tržištu Europske unije treba reći da je tu u pitanju izvoz više desetaka milijuna tovljenika, prije svega na kinesko tržište. Cijene tovljenika na europskom tržištu i na Produktnoj burzi u Modeni je trenutačno 195 dinara, što znači da naši klaničari nemaju više ekonomskog interesa da uvoze svinje, jer bi ih taj uvoz stajao najmanje dva eura po kilogramu. U takvoj situaciji oni su se okrenuli domaćim proizvođačima, a ta povećana tražnja za tovljenicima razlogom je skoka otkupne cijene za 30-40 dinara po kilogramu i to za kratko vrijeme«, kaže predsjednik Unije poljoprivrednih proizvođača Zlatan Đurić. 

Unatoč povećanju cijene sirovine Đurić ne vidi razlog za korekciju cijena u trgovinama. 

»Bilo kakvo povećanje cijene mesa je neopravdano, jer je dosadašnja cijena mesa bila formirana na  bazi cijene tovljenika od 220 dinara. Više mjeseci unazad pljačkali su seljake i svinje su plaćali 120 dinara, punili lagere, a novu cijenu tovljenika brže-bolje iskoristili su kao pokriće za nove cjenike. Na to bi trebale reagirati državne institucije i to tako što će preispitati trgovačke marže koje dostižu i do 40 posto maloprodajne cijene«, kaže Đurić i navodi da bi jedno od rješenja mogla biti intervencija uz Robnih rezervi.

Trenutačno otkupnom cijenom tovljenika proizvođači su zadovoljni, a i pored višegodišnjeg smanjenja svinja u tovu na tržištu ih ima dovoljno. 

»U regiji mačvanskog i srijemskog okruga svinja ima koliko hoćete i mislim da nije nikakav problem da se iz domaće proizvodnje pokriju potrebe našeg tržišta. Mislim da će ova događanja na tržištu tovljenika utjecati na to da proizvodnju povećaju i oni proizvođači koji su smanjivali broj svinja u tovu, pa i da se proizvodnji vrate oni koji su od nje odustali. Nadamo se da će se ova trenutačna cijena tovljenika zadržati barem naredna tri-četiri mjeseca koliko traje jedan tovni ciklus. Za naše proizvođače velika pomoć i poticaj bilo bi iznalaženje načina da se izvozi na rusko tržište, jer bi to značilo sigurnu proizvodnju u narednih nekoliko godina«, kaže Đurić. 

On ogorčeno priču skreće na problem uvoza, i to mesa problematične kvalitete koje stoji zamrznuto nekoliko godina. Takvo meso se uvozi po znatno nižim cijenama. Unija poljoprivrednika zatražila je zato od Ministarstva poljoprivrede da spriječe takav uvoz, jer je, kažu, nedopustivo da na naše tržište stiže meso staro nekoliko godina iz robnih rezervi europskih država.

 

Žalosna priča

 

Predsjednik Udruge odgajivača svinja iz Bajmaka Antal Cindel kaže da se u ovom mjestu tovljenici trenutačno plaćaju 180 dinara po kilogramu, ali je danas teško naći tovljenike u Bajmaku. 

»Dugo je ova proizvodnja bila neisplativa i proizvođači su smanjivali broj tovljenika u turnusu. Isplativije im je bilo prodati kukuruz nego toviti svinje i samo gomilati gubitke. Trgovcima je svejedno da li uvoze svinje ili ih kupuju na domaćem tržištu, jer njima je bitna samo zarada. Zato bi država trebala ograničiti uvoz i uvesti kontrolu ilegalnog uvoza. To bi bila pomoć nama odgajivačima«, kaže Cindel i dodaje da je posljednjih godina proizvodnja tovljenika u Bajmaku smanjena za oko 60 posto. Na naš upit kakvoj se cijeni tovljenika nada u narednom razdoblju sliježe ramenima i dodaje da je za proizvođače rentabilna cijena od 200 dinara. S tom cijenom mogli bi ulagati u novu genetiku i nove tovne kapacitete.

Iako odgajivači svinja trenutačno mogu biti zadovoljni cijenom i izgledima da će svinje iz domaće proizvodnje ipak trebati prerađivačima Ferenc Major iz Bačke Topole to vidi kao jednu žalosnu priču. »Europska unija je našla rješenje za svoje viškove koje zbog sankcija nije mogla prodati Rusima. Novo tržite za njih su Azija, a prije svega Kina. To je za nas dobro, jer nema više viškova jeftine svinjetine i trgovci i klanirači primorani su okrenuti se domaćem proizvođaču. Ali nama treba dugoročno rješenje, a to je po meni nacionalni program svinjarske proizvodnje. Ali kako da pravite takav program kada nemate ni Vladu ni ministra poljoprivrede? S kim i da razgovarate o takvom programu?« pita se Major. On kaže da je na području Bačke Topole proizvodnja tovljenika smanjena za oko 40 posto, pa onda i ne čudi što se sada kada se svinje više traže otkupljivači doslovno otimaju za tovljenike, pa čak su spremni otkupiti i one ispod mjere. Samo prije tjedan-dva ti isti otkupljivači ucjenjivali su poljoprivrednike i nudili im tek 105 dinara po kilogramu žive mjere. Major kao najveći problem u domaćoj proizvodnji svinja ističe činjenicu da je sav kapital u ovoj proizvodnji u rukama otkupljivača. 

»Trgovci na svakom otkupu zarađuju 10 do 20 posto. Od seljaka oni uzmu svinje i plate ih za dan-dva, a onda te svinje po višoj cijeni prodaju klaničarima, s tim što njih kreditiranju, jer isplatu čekaju i po dva mjeseca. Dakle, sav kapital je u rukama trgovaca kojima je interes samo zarada, a ne ulaganje u proizvodnju«, pojašnjava Major.

 

Tko (ne)kontrolira uvoz?

 

Jedan od onih koji se prestao nadati da će u ovoj proizvodnji biti boljih dana, koji će i potrajati je András Cseke iz Kikinde. Godišnje je predavao 1.500 tovljenika, a onda je 2010. godine odustao od svega i ispraznio obore. 

»Mnogi su uradili isto što i ja i u Ruskom Selu, gdje mi je bila farma, ljudi sada drže svinje samo za vlastite potrebe. A problem se jednostavno može riješiti, treba samo uvesti kontrolu uvoza. Kako uvezenih količina tako i kvalitete onoga što se uvozi. Naša genetika nije ništa lošija od europske, meso je čak  ljepše i mesnatije, ali na to se ne gleda već je samo cilj uvesti što više za što manje novaca, a kakva je kvaliteta koga briga. Ali očigledno je naša država slaba da se izbori s tim«, kaže Cseke.

»Do prije nekoliko dana cijena je bila prava katastrofa, a tovljenike nitko nije ni kupovao. Od kraja prosinca pa do prije tjedan-dva cijena prasadi bila je 120-130 dinara, dok je Matijević plaćao 150, ali utovara nije bilo tri mjeseca. Tovljenici su od prosinca do kraja travnja stajali 105 dinara i ja sam svoj tov rasprodao po toj cijeni, i to jedva. Trenutačno tovljenika nemam, jer sam s tom cijenom od 105-110 dinara po komadu na tovljeniku imao gubitak od 105 dinara«, kaže Bojan Jozić iz Nenadića. 

On kaže da su od tova odustali mnogi mali proizvođači koji godišnje isporučuju oko 50 tovljenika, jer im se više isplati prodati kukuruz po cijeni od 20 dinara. 

»Sve je to posljedica uvoza svinja. Točno se zna tko uvozi i odakle i to po istoj cijeni koliko staju i naši tovljenici. Kakva je to igra i zašto država to dopušta pitanja su koje svatko razuman postavlja. Ja više ne planiram neki veći tov, držat ću krmače i prodavati prasad, a tovljenike hraniti samo za svoje potrebe«, kaže Bojan, koji je unatoč trenutačno dobroj cijeni izgubio nadu da će se dugoročno u ovoj proizvodnju nešto mijenjati na bolje.

A kako reče jedan od naših sugovornika, ništa oni ne traže osim da zarade barem stotinu dinara koje će uložiti u novu proizvodnju i od toga napraviti 1.000 dinara. Ostaje im onda samo nada da će istočno tržište biti što duže gladno europskih svinja i da će otkupljivači i klaničari biti primorani sirovinu tražiti u domaćoj proizvodnji.