Arhiv tekstova

U nastavku teme o intelektualcima, ovdje i sada, o odgovornosti intelektualaca za društvo u kome živimo, o odgovornosti za izgovorenu riječ, te o pitanjima zauzimaju li intelektualci kritičku poziciju u društvu i jesu li intelektualne elite u Srbiji marginalizirani socijalni akteri, razgovarali smo s Mirko Sebićem, urednikom, novinarom, kritičarem i esejistom. 

Sebić se bavi filozofijom medija, studijama kulture i socijalnom kritikom. Od 1988. godine uređivao je više magazina i specijaliziranih revija. Objavio je više od 400 tekstova različitih žanrova u brojnim publikacijama u Srbiji i regiji. Objavio je više znanstvenih radova iz oblasti filozofije medija i sudjelovao je na međunarodnim skupovima o medijskim temama.

Glavni je i odgovorni urednik časopisa za suvremenu kulturu Vojvodine Nova misao.

Objavio je knjigu eseja Hotel Panonija  (2007.), knjigu eseja Manifesti ravnice (2014.), te uredio više knjiga, među ostalim i izbor iz djela Piera Paola Pasolinia Svi smo u opasnosti (2015.) i izbor iz djela Kathy Acker Anarhija anđela (2016.).

Razgovor o intlektualcima započinjemo pričom o jednom događaju u Francuskoj, koji je uzburkao tadašnju javnost, pa od Francuske u vezi s ovom temom stižemo u ovo naše podneblje. 

Zola je napisao znameniti tekst 1894., Optužujem, koji je rezultirao revizijom procesa u kojem je časnik francuske vojske; Dreyfus, osuđen na doživotnu robiju zbog lažne optužbe za špijunažu u korist Njemačke. Na kraju afere je oslobođen optužbi i rehabilitiran. Bio je osuđen u stvari samo zbog toga što je Židov. Zola je stao u njegovu obranu. Je li priča o Zoli školski primjer javnog angažmana inteletualca, koji je ustao u obranu svojih uvjerenja? Je li tako nešto danas moguće u Srbiji? Može li danas riječ intelektualca promijeniti tijek političkih zbivanja?

Hajde da se najpre zapitamo šta bi danas termin »intelektualac« mogao značiti? Ta riječ bi prije svega u jeziku morala biti utemeljena, učvršćena i postavljena. A nje u jeziku, dakako, nema. Ona umjesto da zvuči, tek zveči. Prazno. A zašto je to tako? Zašto su Emile Zola ili Dimitrije Tucović ili Karl Kraus ili recimo Miroslav Krleža, zašto su oni mogli ono što mi ne možemo? Da riječju, izgovorenom ili napisanom, u javnoj sferi pokrenu stvari. Očito se nešto dogodilo: ili su se promijenile riječi ili su stvari postale tvrdoglavije, tvrdokornije. Meni se čini da mi danas u Srbiji, ali i bilo gdje drugdje u Europi, živimo posljednji čin velike predstave utemeljene na iluziji o lingvističkom univerzalizmu. Zapravo sisamo lilihip posljednje zablude prosvjetiteljstva. Dakle, postoji jedan jezik koji je mimetičan i koji odražava jednu jedinstvenu i za sve ljude spoznatljivu stvarnost. I u tom kontekstu potrebno je samo pronaći univerzalni način iskazivanja, pronaći »pojačalo« koje će glas intelekta, što znači uma, dovesti do svih ljudi. Onda će se oni, ljudi, pokrenuti i promijenit će nešto, što u njihovom okruženju ne štima. Ali to nije tako. Istina, nije zaključak i logičko- lingvistički obrazac. Njega čak nije uvijek ni moguće smjestiti u jezik. Što je onda istina na koju bi se trebao oslanjati taj univerzalni autoritet kog intelektualac predstavlja? Netko će reči čin, djelo. Zapravo to upravo intelektualci i rade, oni djeluju u javnosti, zalažu se za stvar opću i svima potrebnu, mada svi ljudi još ne znaju za tu njihovu opću potrebu u trenutku kad intelektualac podiže svoj proročki glas. No, saznat će.

Može li danas riječ intelektualca promijeniti tijek političkih zbivanja?

Nije svaki čin istinit, nije svaka aktivnost djelotvorna iako ima posljedice u realnosti. Istina bi trebala biti događaj i kao takva morala bi nužno, po definiciji, kao i svaki događaj, mijenjati sve oko sebe. Preobražavati i stvari i riječi. Zapravo, budimo patetični do kraja: istinu ne bi trebalo opisivati, nju bi trebalo živjeti. Pogubnost mimetičke paradigme istine i jezika najboje se može očitovati danas i ovdje, a pod ovim »ovdje« ne mislim dakako samo na Srbiju već na cijeli kulturni krug koji je proistekao iz europske civilizacije, jer i danas smo prepuni činova koji liče na Zolin, samo što su oni čisto teatarski činovi, igrokazi u kojima se podražava jedna uloga, igra se »kao da«. A ipak, kad izađemo iz kazališta, ulice su i dalje prljave, ljudi se ubijaju, prebijaju i otimaju oko imovine, ali mi smo bili na predstavi  koja nam je navodno spasila dušu. Zašto je uopće važno reći nešto, ili potpisati nešto ili se svrstati u ovu ili onu grupu, ako to suštinski nije promijenilo ništa, ako nije rodilo istinit događaj? Upravo nas je očajnička želja za verbalizacijom, »virus riječi«, kako bi rekao William Burrough, dovela dotle. Ali i rat je samo riječ, kako je također govorio božanski Bil. Čitav ratni univerzum je verbalni univerzum. Možda je tišina najpoželjnije stanje komunikacije.

Imamo li danas situaciju u kojoj su intelektualci prihvatili stav da je pametnije šutjeti, umjesto onog Zolinog – Optužujem?

Ma nemamo, dapače. Danas oni koji sebe hoće predstaviti intelektualcima brbljaju bez prestanka, napadaju vlast ili kritiziraju ovo ili ono, ali vi sad imate mnoge oblike izražavanja, imate disperziju i rasprskavanje i u tom silnom brujanju nema ni milisekunde tišine. Dok mi ovo govorimo milijuni njih sastavljaju kritičke opsake o sustavu vlasti, imenuju stanje svijesti i sebe proglašavaju ovim ili onim otporašem nekom sustavu koji njima nije po volji. Ali to nema nikakve veze sa stvarnim događajima. Predložit ću vam jedan eksperiment, i sam sam ga provodio više puta. Uzmite, recimo, dva teksta objavljena u bilo kojoj medijskoj formi, ali neka budu različitih vrijednosnih pozicija: recimo, izaberite gorljivog zagovornika europskih integracija i ljutog nacionaltradicionalistu koji se protivi Europskoj uniji i divi, recimo, Ruskoj Federaciji, Republici Kini ili Uzbekistanu, Pol Potu, narodnoj uniji ili bilo čemu vrijednosno suprotnom. Dakle, uzmite te tekstove, otisnite ih na papiru, a zatim isijecite na kaiševe rečenica. Zatim izmiješajte te isječke i poređajte kako vam je volja vodeći računa da rečenice smisaono mogu biti povezane. Začinite iluzijom linearne naracije. Kuhajte dva minuta. Dobit ćete jednu veoma kompaktnu smisaonu cjelinu. Probao sam. Vrlo je jestivo, mada se teško vari. Što nam to govori? Jezik ne pruža nikakvu sigurnost, ali ga mi doživljavamo kao utočište. I kad se nema što reći, jezički podsvjesno govori vam: govorite, dakle važni ste.

Što je uzrok da je riječ književnika, slikara, filmskih ili kazališnih redatelja nekako u zapećku, nekako skrajnuta? Što je uzrok takvom stanju?

U Vašem pitanju moramo razlikovati dvije stvari: »biti skrajnut« može imati značenje da naprosto riječi književnika, umjetnika, pisaca itd. nema u dominatnim main-stream medijima. Da ih ne možete slušati, gledati ili čitati u nekoj od uobičajenih medijskih platformi. Na to je vrlo lako odgovoriti: mediji su postali merkantilni strojevi koji proizvode profit i ne žele se više baviti, jer njihove gazde to ne žele, drugim stvarima osim zarađivanjem novca svojim gazdama. Još od Svetog Augustina poznato je da će ljudi uvijek radije pogledati neku gnusobu, nego okrenuti glavu od nje. To nije moralna činjenica već antropološka. Dakle, bolje se prodaju priče o ubojicama i silovateljima, nego priče o kreiranju i stvaranju nekog umjetničkog djela. To je jedno značenje skrajnutosti, dakle puko odsustvo iz medija. Drugo značenje skrajnutosti bilo bi da iako oni, umjetnici, progovaraju, njihove riječi padaju tupo i ostaju bez odjeka. U velikoj mjeri se s tim suglašavam, a razlog tome je, po mom mišljenju, koncepcija jezika i uloga riječi koju sami umjetnici kreiraju i prihvaćaju. Što je za njih jezik? Neka vrsta surogata, zamjene za moć. Većina umjetnika teži tome da posjeduje vlastiti jezik, autentičan, važan, bitan. I svatko od njih traži način da se njegova riječ na neki način sluša kao vrhovna riječ, najbolja riječ. U početku bijaše riječ i riječ bijaše kod mene. Poput malih bogova. Ali to je samo lijek za jednu frustraciju: kad već ne mogu biti političari i vladati državama i narodima, pokretati milijune ljudi na razne samoubilačke činove, hajde onda barem da vladaju kroz vlastite umjetničke tvorevine. Ali upravo zbog tog shvaćanja jezika oni postaju ovisni o moći i nisu ništa drugo nego nusproizvod moći, kolateralna šteta moći, i stoga njihovi pokušaji ostaju prazni a oni sami su po potrebi korisni ili beskorisni. Ali što razlikuje umjetnike od političara? Umjetnik vjeruje da vjeruje u nenasilje. On, iako priželjkuje moć, ne zagovara nasilje. To je dirljivo. Ali je potpuna besmislica i paradoks po sebi, jer tko želi moć mora prihvatiti i nasilje. Onaj tko moć već posjeduje neće sam sebe od nje razriješiti. A onaj tko moć želi, mora je oteti (nasilno), a ne dobiti na lutriji. Ne daje se cvijeće policajcima i vojnicima kad dođu da te hapse. Osim ako je cvijeće u saksiji bačenoj na njihove glave.

Zbog čega je sve manje novinara koji pišu autorske tekstove koji se kritički osvrću na rad političara?

Recimo da ih je sve manje ili da možda ima sve manje medija u kojima se može objaviti kritički osvrt na aktualne događaje u politici, zaista nisam prebrojavao. Ali ako je tome tako, može to značiti samo dvije stvari: cenzuru ili autocenzuru. Ali to je zapravo samo jedna stvar. Od NATO bombardiranja Srbije na ovim prostorima nema službene cenzure, nema cenzora, onda je to bio navodni imperativ ratnog stanja, dakle cenzora kome se nose tekstovi na odobravanje. Ali ipak ima cenzure. Jer, kao što je to rekla meni draga američka spisateljica Kathy Acker, u jednom tekstu koji je pisan kao odgovor na optužbe da je plagirala nekog petparačkog pisca, iako je bilo poznato da je ona rodonačelnik, uz Burrougha, naravno, cut-up metoda pisanja. Dakle, ona kaže fenomenalnu rečenicu: »U svakom društvu zasnovanom na klasnim podjelama poniženje je politička realnost. Ponižavanje je metoda kojom se politička moć transformira u društvene ili personalne odnose. Osobna interiorizacija prakse ponižavanja zove se poniznost.« Dakle, poniznost nije vrlina, već potpora i to ona najgora u praksi ponižavanja. Osobna interiorizacija prakse ušutkivanja zove se autocenzura. Jer, oprostite, što bi trebao raditi netko tko piše za medije, nego da ne bude ušutkan? Ako je ušutkan, onda on ne radi ništa i vjerojatno bi bolje bilo da vozi taksi ili miješa žbuku na gradilištu, a vlasnici medija koji imaju potrebu za cenzuriranim sadržajima, neka sami naprave svoje novine, tv emisije ili što god im je volja i tako oni jedini od toga imaju profit.

Imamo li danas stanje obamrle javnosti, neke vrste moralne pustoši ili ne?

Ta Kantovska priča o vezi javnosti i morala razbucana je davno. »Božanstveni markiz«, de Sade, o tome je dovoljno govorio, ali ga je upravo taj javni moral u sprezi s državnim pravom držao tridesetak godina u zatvoru. Dakle, nije moguća pobuna javnosti, pa ni preobražaj kroz javnu riječ. To su iluzije. Moguće je samo promijeniti ono što je duboko u našoj vlastitosti. Ali istraživati unutarnji kozmos, unutarnje biće – i mijenjati ga – znači samo istražiti spoljašni svemir. Jedno bez drugog i ne postoji.  

Ali upravo tu su nam podmetnuli kukavičje jaje govoreći nam da to nije tako i da povlačeći se u sebe bježimo od svijeta, od stvarnosti. Gluposti. Upravo time potkopavamo tu vanjštinu, taj svijet za koji nam govore da ga je nemoguće promijeniti.