Arhiv tekstova

Golubarstvo je nekada u Srijemu bilo jedno od omiljenih hobija ljubitelja ptica. Danas golubarstvo kao sport i hobi nema neku perspektivu, s obzirom na to da je virtualni svijet uzeo maha u svijesti mladih ljudi. Tragom jednog od danas rijetkih golubara, put nas je odveo u Srijemsku Mitrovicu kod Stjepana Atarca, člana Udruge za zaštitu sitnih životinja iz Srijemske Mitrovice, koji se golubarstvom bavi više od šest desetljeća. Za sebe kaže da je upoznat s glasovima raznih ptica i dovoljno je, kaže, da zazvižduće i da mu se njegovi ljubimci jave i pozdrave ga. Koliko je velika njegova ljubav prema životinjama, govori spomenik podignut u njegovom dvorištu, golubu ljubimcu Čarliju, brnskom golubu porijeklom iz Češke, višestrukom šampionu raznih natjecanja širom bivše Jugoslavije.

 

Presudna je ljubav

 

Golubove je zavolio sa svojih 10 godina, uz oca i brata, koji su također gajili golubove: 

»Osnutkom Udruge za zaštitu sitnih životinja 1971. postajem njihov član, sve do današnjih dana. Svih proteklih godina sudjelovao sam na raznim izložbama u Srbiji, Bugarskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, zemljama bivše Jugoslavije. Nekada sam držao i po 30 do 50 golubova brnskog gušana, jako rijetke vrste. Danas smo u Srijemskoj Mitrovici ostali samo nas dvojica: Milan Jokić i ja. Jedni smo od rijetkih uzgajivača golubova te vrste. On nije na nekoj velikoj cijeni, više je atraktivan i lijep a toliko sam ga zavolio da sam ga 1962. godine, dok sam služio vojsku, istetovirao na ruci«, kaže Stjepan. 

Za sebe također kaže kako je jedan od rijetkih koji razume govor svojih golubova. Navodi kako ljudi često ne razumiju odnos između čovjeka i životinje, pa im to ponekad izgleda jako čudno: 

»Kad im svirnem, oni se meni jave. Mi se razumijemo i maltene, pričam s njima. Oni su nježna stvorenja koja su privržena čovjeku i iako imaju svu slobodu kretanja, uvijek se vrate tamo gdje im je najbolje«, navodi Stjepan. 

Tvrdi da čovjek od životinja puno toga može naučiti, a ono što je on naučio je ljubav koja je u ovom hobiju presudna: 

»I maršal Tito je bio golubar i dobro pamtim kada je rekao da su ljubitelji životinja zapravo najbolji ljudi i da imaju najviše ljudskosti u sebi. I to je točno.«

 

Golubarstvo nekad i sad

 

Sa sjetom se Stjepan sjeća vremena kada je u Srijemu bilo zastupljeno više golubara: 

»Najstariji sam član u udruzi. Pomlatka nema. Prevladala je televizija, računala, tako da je sve manje zainteresiranih za golubarstvo. Sada golubovi nemaju veliku financijsku vrijednost, a golubarstvom se bave još samo oni rijetki koji ih puno vole«, kaže Atarac. 

Ne spori da mu je žao zbog toga, jer nove tehnologije udaljavaju mlade od prirode koja ih okružuje. Svoju istrajnost u golubarstvu duguje i supruzi Nevenki koja ima razumijevanja za njegov hobi, pa često kada on nije doma pritekne u pomoć očisti i nahrani njegove ljubimce: 

»Oni ne zahtijevaju puno rada. Čistoća i urednost se podrazumijeva, moraju imati svježu vodu i trebaju se pratiti kada se legu, stavljati im alke na prste. Ali to nije ništa teško uz veliku ljubav koju gajim prema njima«. 

A ljubav prema ovim životinjama uspio je Stjepan prenijeti i na svoje najmlađe unuke i praunuke, a na nekim natjecanjima je čak i izlagao pod njihovim imenima.

 

Čarliju u čast

 

Jedan golub ipak je zauzeo posebno mjesto u njegovom srcu. Taj golub zvao se Čarli, kome je Stjepan podigao i spomenik u svom dvorištu. Preko 80 posto priznanja koje posjeduje u svom domu, zasluga su upravo Čarlija i njegovih potomaka – od Čarlija je poteklo je sve