Arhiv tekstova

Odmor. Planiran, iščekivan, pripreman, a prošao kao da ga nije ni bilo. I tako uvijek. Ono što je lijepo prođe dok trepneš. I uvijek isto pitanje: je li se moglo više odmarati, više uživati?  I tako uvijek s onim lijepim. Nikada ga nije dosta, a za ono ružno ne treba se ni truditi, uvijek je tu i iznenadi onda kada mu se najmanje nadamo. I valjda je u tome čar i draž tog famoznog odmora. Pobjeći od svega ružnog, pobjeći od svega lošeg oko sebe i u sebi i barem na kratko, negdje drugdje, postati netko drugi. I bez našeg htijenja i volje to se prosto dogodi. Kao da je ono što smo (na kratko) ostavili iz nekog drugog svijeta, nekog drugog našeg  života. Miljama i godinama daleko od nas. Šetati, uživati, a nemati nikakvih briga. Kakva milina. I kakav privilegij. Ne samo moj. Gledam i ljude oko sebe. Bezbrižni, jedina im briga sebi ugoditi tog dana. I to je bit i draž odmora. Bio on na nekoj vikendici, ili u nekom ljetovalištu. Pobjeći na kratko od sebe i iz sebe. Prikupiti snagu za ono što vreba iza ugla. A iza prvog kuta nas već spremno čeka ono što smo ostavili. Brige, problemi, pa i mi sami malo drugačiji i lošiji nego što smo bili prije samo par dana. I tako život kreće opet u onoj svojoj uobičajenoj kolotečini. Do nekog novog odmora. A do tada treba stisnuti zube i izdržati. I izdrži se. Uvijek se sve izdrži, čak i onda kada kažemo: »ja to ne mogu, ja to ne umijem«, uvijek se i može i umije samo kada se mora. I dobro je da smo tako sazdani, jer da nismo krunili bismo se, pomalo. Iz dana u dan. Krunili bismo sami sebe, a krunili bi nas i oni oko nas. Svjesno ili nesvjesno, svejedno.

Ali neću više o odmoru. Bio i prošao. A što me dočekalo u Somboru? Nevrijeme, ili točnije njegove posljedice, komarci, somborski kotlić koga nije bilo, najava nove skupštine, priča o mogućnosti gašenja pruge Sombor – Vrbas, o stečaju u tvornici obuće, o nedostajućih pet milijuna eura koliko staje zrak bez smrada u Somboru, priča o nezadovoljnim građanima centra grada koji sna nemaju od buke iz okolnih ljetnjih bašti, priča o inicijativi za izmjenu prometa u istom tom centru grada, po koji lokalni trač, po koji obiteljski problem i kolotečina može krenuti. Ona uobičajena. I onda uvijek kažem sebi –neka je to najgore što se može dogoditi. Tješim li ja to samu sebe i je li to jednostvano onaj obrambeni mehanizam koji ima svatko od nas? Što je da je dobro je da je tako, jer kako bismo inače izašli na kraj sa svim brigama, problemima i nedaćama. A novi odmor je još daleko.