Arhiv tekstova

Za Zoricu i Josipa Šafarika iz Sota svi u šidskoj općini vrlo dobro znaju da su vrijedna i marljiva obitelj. U svom domaćinstvu gaje i do 200 svinja, razne vrste živine i obrađuju 35 hektara zemljišta. Gaje sve vrste poljoprivrednih kultura, od kojih pšenicu i suncokret prodaju a soju i kukuruz ostavljaju u svom ambaru za uzgoj svinja. U sve poljoprivredne poslove uključena je cijela obitelj: majka Zorica, otac Josip i djeca Valentina i Kristina koje rado pomognu posebno u vrijeme sezone. Od novca koji zarade od poljoprivrede i stočarstva izdržavaju se i školuju svoju djecu i, kako vole reći, život na selu ne bi mijenjali ni za što na svijetu, ma koliko da poljoprivreda iziskuje vremena i truda, mnoga odricanja a ponekad i manju računicu od planirane.

 

Nastavak tradicijskog posla

 

U vrijeme našeg posjeta zatekli smo obitelj na okupu, svako u svom poslu. Josip se upravo vratio s njive po završetku žetve pšenice i. dok su djeca utovarala posljednje kilograme pšenice u ambar, majka Zorica je hranila svinje, kojih u oborima trenutno ima preko 150. A zbog čega su se nakon sklapanja braka odlučili ipak ostati na selu, a ne kao mnogi preseliti u grad, objašnjava nam Josip: 

»Kada smo se uzeli, imali smo od čega početi. Imao sam svoju zemlju, dva traktora i berač i samo sam nastavio raditi ono što je moj otac započeo. Zemlju sam i ranije volio raditi a volim i danas. Završio sam strojarsku školu za bravare i po završetku školovanja nisam ni pokušavao pronaći posao, samo sam nastavio raditi poljoprivredu kao što su to i moji radili. Vremenom smo kupili kombajn, veliki traktor i još neku pomoćnu opremu, uzeli još nešto zemlje u arendu i skupa nastavili obiteljski posao«, kaže Josip. 

Izučen zanat u školi samo mu je pomogao da sve naučeno primijeni u praksi na svojoj mehanizaciji. U tom smislu, smanjio je troškove pa sve popravke na strojevima obavi sam. Ali poljoprivreda iziskuje dosta rada tijekom cijele godine, napose sada kada je sezona radova u polju u punom jeku. Zato nije rijedak slučaj da Zorica sjedne u traktor, dotjera prikolicu na njivu i priskoči u pomoć kad god je potrebno: 

»Jednostavno, da bismo sve poslove stigli uraditi, moramo raditi skupa jer jedino tako možemo danas opstati. Kada je sjetva, ona vuče gnojivo, vodu za špricanje...«

 

Dobra organizacija

 

I iako je svaki dan ispunjen mnogobrojnim poslovima, obitelj Šafarik ne bi mijenjala svoj život. Udajom za Josipa, Zorica je već tada bila riješena da ostane u selu i prihvati se posla. Danas je ona velika potpora Josipu i često se dogodi, dok je Josip na njivi, da većinu poslova u kućanstvu odradi sama: 

»Odrađujem sve poslove u kućanstvu: hranim svinje, spremam im hranu a pritom i sadim povrće u vrtu: luk, bob, grašak, mahune, krastavce, rajčice, kukuruz za kuhanje... To radim sama i uvijek imamo posađene sve povrtne kulture. Uglavnom za svoje potrebe, mada nekada ima i previše pa se nešto može i prodati, tako da imam toliko mjesečno da mogu platiti račun za struju. Što se tiče posla, nekada postignem sve a nekada ne i to je jedina prednost u ovom poslu što ono što ne postignemdanas, mogu odgoditi za sutra. Sve je stvar dobre organizacije«, navodi Zorica. 

I pored velikog posla kojeg imaju, ovo dvoje vrijednih ljudi uspiju pronaći slobodnog vremena za sebe. Zorica je u udruzi žena, gdje je stalno aktivna, a Josip voli otići na pecanje i u lov: 

»Na selu si sam svoj gazda. Nekada moraš uraniti rano, a nekada možeš i odspavati i ne moraš biti opterećen da ćeš negdje zakasniti. Drugačiji je tempo života na selu, nema gužvi kao u gradu, zrak je drugačiji i bez obzira na veliki posao, život je opušteniji i ljepši«. 

A ljubav prema ovakvoj vrsti posla na selu prenijeli su i na djecu koja rado pomognu u svemu. Starijoj Valentini upravo je ljubav prema životinjama bila presudna da upiše fakultet na smjeru koji najviše voli: veterini.

 

Mala računica

 

A na pitanje može li se od poljoprivrede i stočarstva danas živjeti, Josip odgovara: 

»Može. A ima li neke računice, mogu reći da nema. Više sam u minusu nego u plusu. Svinje su sada 140 dinara po kilogramu i to je taman da pokrijem sve troškove, ništa da zaradim. Da su barem 160-170 dinara, onda bi neki dinar i ostao, da se može reći da nisi džabe radio. Jer u stočarstvu je puno odricanja, puno posla i nema odmora. Na njivu ne moram ići svaki dan, mogu odgoditi, a svinje ne, one se moraju redovno hraniti, pojiti, da se čisti oko njih. Ali, unatoč svim poteškoćama, nastavljamo s radom. Proizvodnju nećemo proširivati, površinu zemlje ćemo obrađivati kao i do sada, jer jednostavno mora se raditi«. 

Na godišnji odmor ova obitelj ne može otići. Jer, nije jednostavno ostaviti nekome da brine o tolikom broju životinja. A razdoblje godine koje slijedi nosi sa sobom već neke druge poslove: žetva suncokreta, soje, kukuruza, a potom berba grožđa, pa onda zimsko oranje, a zatim svinjokolje kada se mještani Sota i najviše druže između sebe:  

»To nam je najdraže razdoblje kada idemo jedni kod drugih i pomažemo si. I mislim da smo mi u Sotu po tome jedinstveni«, ističe Josip. 

I unatoč maloj računici ova vrijedna obitelj nastavit će i ubuduće se baviti poljoprivredom i stočarstvom. Jer, kako kažu, tako su naučili, s punim ambarima, svinjcima i kokošinjcima, punim zamrzivačima i mirnim životom na selu koga ne bi mijenjali ni za što na svijetu.