Arhiv tekstova

Često gledamo medijska izvješća, čitamo prosvjedna pisma novinarskih udruga koje se žale na ograničavanja slobode u pisanim ili elektroničkim medijima. Nasuprot ovih »prosvjednika«, slušamo političare, ali i neke novinare, koji tvrde da u našoj Republici nema cenzure, nema ograničenja što i kako da pišu mediji, nema partijskog upliva u rad redakcija. Prije otprilike tjedan dana bili smo svjedoci prosvjeda novinara koji rade u medijima mađarske nacionalne manjine (Magyar Szó i Hét Nap). Prosvjed se odvijao i u Subotici, ispred Mađarskog doma za vrijeme trajanja sjednice Mađarskog nacionalnog vijeća (MNV), a na samoj sjednici u direktnom TV prijenosu (Pannon RTV) mogli smo čuti izlaganja članova koji su bili protiv promjene statuta pomenutih listova. U čemu je bila bit predloženih promjena? Trebalo je postojeće Statute uskladiti sa Zakonom po kojem su osnivači pisanih medija na jezicima nacionalnih manjina sama nacionalna vijeća, a glavne i odgovorne urednike, kao i direktore, biraju vijeća to jest komisija sastavljena od članova redakcije i vijećnika koji imaju brojčanu prednost. Zato su mi u prvi mah čudne bile rasprave oporbenjaka,  jer znam da je u drugim manjinskim pisanim medijima ovo već odavno praksa, a po riječima oporbenih govornika glavnog urednika je do sada birala sama redakcija. Naravno, pominjana je sloboda tiska i informiranja, isticano je da je samo jedna partija stavila svoje »šape« na pomenute redakcije. Većinu oporbenjaka znam, iz vremena dok su pripadali partiji koju sad zdušno kritiziraju, među njima i bivši predsjednik MNV-a. Slušajući njih pao mi je na pamet jedan film, čiji je naslov Fantom slobode (Le fantome de la liberté).

 

Pretposljednji Bunuelov film 

 

Čuveni oskarovac, španjolski redatelj Luis Buñuel je s ovim naslovom snimio svoj pretposljednji film davne 1974. godine. Buñuel je svoj prvi nadrealni film snimio zajedno sa Salvadorom Dalijem, naravno i ovaj film je nadrealan, pomalo i apsurdan. Kritika je svojevremeno bila podijeljena, neki su ga hvalili kao sjajnu komediju apsurda, kao žestoku kritiku građanskog društva, drugi su govorili da je film antiklerikalan i nihilistički. Kada sam ga onomad pogledao, meni se generalno dopao, i neke scene sam i zapamtio a napose naziv koji asocira da sloboda (liberté), jedna od glavnih parola Francuske građanske revolucije, zapravo ne postoji. Zahvaljuljući internetu, ponovno sam pogledao ovo djelo. Film počinje Gojinom slikom »3. svibanj 1808.« koja prikazuje kako Francuzi strijeljalju uhićene španjolske borce, nastavlja scenom u kojem su francuski vojnici (»oslobodioci od kraljevske tiranije«) jednu katedralu pretvorili u boravak i konjušnicu, a časnik uz vino jede hostiju i kasnije odlazi komandirati streljačkom postrojbom. U završnoj sceni pak vidimo razne životinje zatvorene u ZOO vrtu kako se uznemireno šetaju, i samo čujemo povike »dolje sloboda«. 

 

Budimo realni, tražimo nemoguće

 

Tijekom 1968. godine u Europi, u više država su izbile studentske demonstracije, najžešći sukobi demonstranata i policije bili su u Francuskoj. Tada je u Parizu lansirana parola »budimo realni, tražimo nemoguće!«. Bili su prosvjedi i u SFRJ, najveći u Beogradu, štrajk na Univerzitetu trajao je sedam dana. Sedmog dana je drug Tito održao je govor, koji je prenosila i TV, rekavši da su studenti u pravu, ali je osudio metode studentskog nasilja. Nasilje je, međutim, vršila policija, uz pucnjavu i jurišom na sjedeće demonstrante kod Podvožnjaka u Novom Beogradu. Vođa kompartije je nagovjestio i promjene u ustrojstvu zemlje, čak su donešene i neke »smjernice«. Činilo se da će pomenuta parola postati realnost. Naravno, ništa od tih obećanih reformi se nije ostvarilo i na koncu zemlja je nestala u krvavom ratu. Tada smo prvi put počeli shvatati što znači »fantom demokracije i slobode«. Tada još respektabilni dnevni list »Politika« je imao dva izdanja: jedno za Beograd i studente, kako-tako objektivan, drugi za unutrašnjost pun lažne propagande. Danas su metode možda malo suptilnije, nema direktne cenzure, ali ciljevi se ne mijenjaju, treba javnost uvjeriti u fantoma slobode medija. Zato su mi posljednji subotički demonstranti ličili na one, koji su prihvatili, istina dosta kasno, parolu davnih studentskih prosvjeda, a sami su dosta davno bili studenti, a uz to i akteri ranijih događanja.