Arhiv tekstova
15.07.2016
Što mislite o dodjeli zvanja Počasni građanin Subotice Matiji Bećkoviću
Đorđe Dragojlović,
Subotica
Sramno je šutjeti
To je nagrada predviđena prije svega za Subotičane ili one koji su podrijetlom iz Subotice ili za one koji su svojim stvaralaštvom pridonijeli ovom gradu. Uklapa li se Matija Bećković po bilo kom kriteriju za dobitnika ovog zvanja? Ni u jednom. Stoga smatram kako je ovo pokušaj nametanja Subotici nečega što prirodno nema nikakve veze s njom. Da budem još precizniji: Subotica se pokušava još više »posrbiti«, jer valjda nije toliko srpska koliko bi to netko htio ili želio. Stoga je i sam Matija Bećković ovom prigodom »slučajna žrtva«: nije baš iz Subotice, ali je rođen nedaleko od nje. Kao da predlagači nisu mogli naći nekog Srbina iz Subotice ili koji je u njoj rođen ili ju je svojim stvaralaštvom zadužio, pa da ga predlože za nagradu. Ali, ne: ovo je prije svega politička odluka u kojoj je sudjelovao i Savez vojvođanskih Mađara, ne možda zbog toga što se slažu ili ne slažu s njom, nego iz jednostavnog razloga što su u koaliciji s takvom političkom idejom. Što se šutnje javnosti tiče, ona je najbolji komentar sama za sebe. Ta je šutnja sramna i nastavak je godinama stvaranog ozračja u kom se čini da je upravo šutjeti najbolje. Uostalom, što ima netko nešto reći kada premijer to sve na televiziji dnevno ponovi petnaest puta!
Z. R.
Larisa Inić,
Subotica
Ubijen multikulturni duh
Matija Bećković kao laureat nagrade Počasni građanin u Subotici, s kojom nikakvih dodirnih točaka nema, je klasično primitivno obilježavanje teritorija kakvom smo svjedočili 90-ih. Odluka pokazuje kakve su zaista namjere nove vlasti, odnosno da o toleranciji nema ni govora. Ona još više ukazuje na narav odnosa koalicijskih partnera u gradu. U ovom je slučaju SVM onaj manji mačor, koji je ostao obilježen, a svi znamo kako se to radi u mačijem rodu. Da je riječ o klasičnoj bahatosti govori i činjenica da je sličan dogovor SNS-a s omiljenim koalicijskim partnerom (SVM) mogao postići i u Bećkovićevoj rodnoj Senti. Poslije dvostrukog skandala s Radomirom Konstantinovićem, sulude ideje da Fondacija Danilo Kiš ponese ime Brane Crnčevića i apsolutne ravnodušnosti prema svim stvaraocima koji iskaču iz okvira podobnosti takozvanim patriotama, jasno je da naprednjačka vlast robuje plemenskim principima i atavizmima, te da je vuk koji, ma kakav europski kostim obukao, nikada neće promijeniti ćud. Izborom Bećkovića, Subotica je izgubila svoju suštinu i ona od jučer nije više grad Kiša, Konstantinovića, Kosztolányija i Csátha, ona je postala sve ono čemu je odoljevala 90-ih godina kada je u mraku Miloševićeve Srbije bila iskrica antiratnog aktivizma, demokratičnosti i slobodnog mišljenja. Subotica od utorka više ne postoji, jer je njen multikulturni duh bukvalno ubijen, a ono malo preostalog europejstva iščezlo je šutnjom uplašenih, obeshrabrenih i poniženih žitelja, koji sebe više ne mogu nazivati građanima. Subotica iz 90-ih bi već bila na ulicama i protestirala.
D. B. P.
Boško Kovačević, Subotica
Nagrada selu, a ne gradu
Stvarno ne znam porive i namjere ljudi koji su predlagali i odlučili o tome da Matija Bećković dobije priznanje. Ostaje samo jedno veliko otvoreno pitanje – koliko je, doista, u nekakvom kontinuitetu svog stvaralaštva Matija Bećković živio i ostavio traga na ovim prostorima? Naravno da se ovo priznanje može promatrati i kroz političku prizmu i tu i jest problem: Grad, naime, već godinama nagrade dodjeluje paralelno, ne za Suboticu nego za njene zaseoke. To je deplasirano, jer su u ovoj zemlji pomjerene sve moguće vrijednosti i sve se relativizira. I ranije je bilo primjera da su nagrade dobijali razni nacionalni korifeji i ovo je finale ružne i tužne priče koja će se ustaliti i na kraju obesmisliti bilo kakva priznanja. Da je čovjek od moralnog integriteta, Matija Bećković bi ovu nagradu odbio. Ali...Ne znam, zaista ne znam, kako je došlo baš do ovakvog prijedloga. Mogao je biti predložen netko, poput primjerice Radomira Konstantinovića, o kome smo govorili prilikom predstavljanja zbornika radova s Međunarodnog okruglog stola posvećenom ovom književniku i filozofu, koji je ovdje živio oko osam godina, koji se ovamo stalno vraćao sa svojim knjigama i sudjelovao u veoma ozbiljnim razgovorima i imao je neki kontinuitet prisutnosti.
Z. R.
