Arhiv tekstova

Žetvena manifestacija Dužijanca u Subotici počela je još u travnju, a trenutačno je u svojoj intenziviranoj fazi, kada nas do završnice 20. kolovoza gotovo na svakih nekoliko dana očekuje neki program. Protekloga vikenda održana je jedna od najatraktivnijih manifestacija Dužijance – Takmičenje risara, a pred nama je još dosta sadržaja među kojima se svakako ističe središnja proslava Dužijance od 12. do 14. kolovoza. 

Tim povodom razgovarali smo s Marinkom Piukovićem, direktorom Udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca koja od prije dvije godine organizira ovu manifestaciju. Osim o programu ovogodišnje Dužijance, Piuković govori i o izazovima organiziranja ove manifestacije, kao i o planovima za njezino unaprjeđenje, kako u kontekstu razvoja turističkih potencijala tako i u smislu prezentacije naslijeđa bunjevačkih Hrvata.

HR: Uz brojne druge, dosad su održane dvije veće manifestacije u sklopu Dužijance – Djeca u Dužijanci i Takmičenje risara. Kako ste zadovoljni odzivom publike i drugim aspektima navedenih manifestacija?

Manifestaciju Djeca u Dužijanci organizira HKC Bunjevačko kolo. Žao mi je što zbog nedostatka novca ta manifestacija nije bila održana u središtu grada, jer nije bilo sredstava za rentiranje pozornice, rasvjete i ozvučenja. Ove godine HKC nije dobio sredstava za to, ali mislim da je nastup djece u Bunjevačkom kolu bio dobro priređen. Smatram i da bi radionice za djecu koje su bile prije dvije godine trebalo više intenzivirati. Naime, ove su godine djeca išla na ergelu Kelebija, gdje im je bilo lijepo, ali su izostali sadržaji vezani za Dužijancu, gdje se oni upoznaju s tehnikama pletenja žita, izradom perlica ili nekim igrama koje su zaboravljene. U tom smislu, volio bih da taj izlet iduće godine bude u Đurđin gdje imamo etno-salaš i druge sadržaje koje želimo dugoročno staviti u funkciju održavanja Dužijance. Što se tiče Takmičenje risara ono je prošlo dosta dobro. Natjecanje je održano prvi puta u Đurđinu na parceli koja će biti stalna lokacija te manifestacije. I ove godine smo priredili risarski ručak za sve, odnosno bilo je dovoljno hrane za sve. Zanimljivo je da smo imali i nekoliko turista iz Japana i Ukrajine.  Prateće natjecanje u kuhanju tarane je i ove godine izazvalo veliku pozornost i lijep broj sudionika. Novina je da smo za potrebe natjecanja osigurali domaću taranu koju je proizvela jedna žena s Bikova. Nažalost, nismo uspjeli na najbolji način prezentirati rad na starim poljoprivrednim strojevima, zastajkivali su u radu. Ostaje nam zadatak to dotjerati za iduću godinu.

HR: U svezi s Dužijancom često se spominju i njezini turistički potencijali. Kako vidite taj dio aspekt manifestacije?

Želimo pojačati marketinšku priču oko Dužijance, a za to ćemo angažirati profesionalce iz toga sektora. Plan je sastaviti trodnevni paket za središnju proslavu Dužijance i ponuditi ga turističkim agencijama. U tu ponudu bi bio uključen i posjet Đurđinu, na kojem bi turisti proveli drugi dan boravka, doživjeli risarski ugođaj na njivi, prije večernjeg programa u gradu. U smislu turističke ponude, plan je više se povezati i s ugostetiljima koji bi u ponudi tih dana imali autentična jela i pića s ovih prostora i tamburašku glazbu. Voljeli bismo i radit ćemo na tomu da grad tih dana bude više okićen u duhu Dužijance, da to ne budu samo aranžirani izlozi. Moja ideja je napraviti i sajam skulptura od slame, to nije novina, toga ima u svijetu i regiji. Da se skulpture prave u sklopu Takmičenja risara, a da ih kasnije prenesemo u grad za središnju proslavu Dužijance. A i samu nedjeljnu povorku sudionika u nošnjama želimo učiniti atraktivnijom. Nadalje, želimo redizajnirati izgled bine po modelu kakva je bila ranije, da zamijenimo tu čeličnu konstrukciju kako bi imala vizualni identitet sukladan duhu žetvene svečanosti. Folklorni program bismo isto usmjerili k dovođenju KUD-ova koji imaju koreografije vezane za žetvu ili neki žetveni običaj. U konačnici, voljeli bismo uključiti i više zaprega kao i prikaz kosidbe na prikolicama, što je organizacijski zahtjevno. Svjesni smo toga da se današnji turisti žele zabaviti, popiti čašu vina, pojesti nešto, čuti tamburaše. Ipak, u svim tim planovima ne želimo da Dužijanca preraste u neki vašar već da bude dostojanstvena proslava završetka žetve, zahvala Bogu u duhu crkvenog običaja kako je i utemeljena prije 105 godina. Dodao bih i to da iz godine u godinu proširujemo naš program, sa sadržajima kao što su Priskakanje vatre na sv. Ivana Cvitnjaka, natjecanja u kuhanju tarane, natjecanja u pucanju bičevima, koje se ove godine održava drugi puta, tu je i Revija Dužijanca i svakako najznačajniji je kompleksni projekt Muzej Dužijanca – identiteta vojvođanskih Hrvata.

HR: Kako se razvija projekt Muzej Dužijanca – identiteta vojvođanskih Hrvata za kojega ste dobili financijsku potporu Zaklade Adris i Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske? 

U sklopu projekta Muzeja Dužijance započeta je izgradnja hangara u Đurđinu, izložbenog prostora za stalni smještaj i prezentaciju starih žetelačkih strojeva tijekom cijele godine. U tu priču uključen je već postojeći etno salaš u sklopu župe sv. Josipa Radnika u Đurđinu kojega je ta župa ugovorom ustupila UBH-u Dužijanca na upravljanje na razdoblje od deset godina. I taj objekt zahtijeva određena renoviranja. Nadalje, plan je u blizini izgraditi i Risarski salaš gdje će se uzgajati stare sorte biljaka i životinja, u smislu očuvanja genoma. Taj će salaš biti izgrađen od slame i trebao bi imati i smještajne kapacitete za turiste ili djecu koja bi tamo dolazila na radionice. Dio Muzeja bi bio i u gradu, a tu mislim na stalni postav kruna za Dužijancu, koje se trenutačno čuvaju u Biskupijskoj riznici i nisu dostupne javnosti. Mi smo prošle godine tu građu obradili, popisali autore i godine nastanka kruna. Glede pronalaženja izložbenog prostora, razgovarali smo s tajnikom Biskupije vlč. Mirkom Štefkovićem, a to bi moglo biti u Katoličkom krugu ili u prostorijama u Ulici Matije Gupca koji su vraćeni Crkvi. Uz krune, tamo bismo posjetiteljima ponudili na gledanje i arhivu video snimaka Dužijance od kraja 80-ih godina naovamo koju posjeduje snimatelj Zvonimir Sudarević. Također, trebamo obraditi i fotografije vezane za Dužijancu, posebice iz razdoblja od 1968. do 1971., a neki njihov odabir bi se tamo mogao naći. Vjerujemo da bi takav multimedijalni pristup u prezentaciji baštine mogao biti zanimljiv široj publici. 

HR: Kakva je financijska konstrukcija ovogodišnje Dužijance? 

Dužijanca se najvećim dijelom financira iz proračuna Grada Subotice, kao manifestacija od posebnog značaja za Grad. Ove je godine Grad za Dužijancu osigurao 1,2 milijuna dinara. Na natječaju Ministarstva kulture i informiranja dobili smo 200.000 dinara, od Pokrajinskog tajništva za poljoprivredu 120.000 dinara za Takmičenje risara, a po 20 tisuća za Takmičenje risara i Dužijancu dobili smo na natječaju Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine – nacionalne zajednice. Očekujemo rezultate natječaja Veleposlanstva Republike Hrvatske u Beogradu i natječaja Hrvatskog nacionalnog vijeća, kao i pomoć Grada Zagreba. Imamo i potporu privatnih donatora, te sponzore – banku Credit Agricole i osiguravajuće poduzeće Delta Generali. Institut NS seme nam je primjerice dao sjeme koje je posijano za Takmičenje risara. Naš idealni, ovogodišnji proračun za sve manifestacije i prateće sadržaje, poput Revije Dužijanca, je oko 5 milijuna dinara. Vjerojatno je da nećemo imati toliko sredstava, te ćemo se prilagođavati financijskim uvjetima u smislu broja gostujućih KUD-ova ili sličnih stavki. 

HR: Kako ste zadovoljni odzivom publike?

Neki su programi bolje posjećeni, poput Takmičenja risara, a neki slabije. Primjetili smo i da je posljednjih godina središnja proslava Dužijance, prijepodnevni program u nedjelju, ima manji broj posjetitelja nego ranije. Međutim, s druge strane, uvidjeli smo da su dobro posjećeni oni programi u koje je i sama publika uključena. Tako smo tri godine unatrag imali krcati trg na Bandašicinom kolu, završnom programu u nedjelju navečer. Uključenost ljudi u sadržaje je vjerojatno i razlog dobre posjećenosti Takmičenja risara. U svezi s ovom temom, tu su upravo važni već spomenuti planovi na jačanju turističkog aspekta Dužijance i marketinga manifestacije. 

HR: Koliko je ljudi uključeno u organiziranje Dužijance, kako se nosite s tim izazovima budući na bogat program i planove za unaprjeđenje manifestacije? 

Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca ima 48 članova i gotovo svi oni imaju neku manju ili veću zadaću u organizaciji Dužijance. Najviše ljudi zahtijevaju Takmičenje risara i središnja proslava Dužijance. Osim članova, tu je još nekoliko desetaka osoba, ukupno preko stotinu, uključenih u ove aktivnosti. Velikom većinom one rade volonterski, trenutačno imamo samo jednu osobu u Uredu, etnologinju uposlenu po ugovoru. Prošle smo godine imali uposlene dvije osobe, a jednu smo uposlili preko javnih radova, ali ove godine taj se natječaj nije odnosio na kulturu. Općenito, otvoreni smo za mišljenja  i sugestije drugih, među ostalim i zbog toga večeras u župi svetog Roka organiziramo okupljanje bivših bandaša i bandašica od sredine 80-ih do danas, koje želimo uključiti u organiziranje Dužijance. Da neke ljude, koji recimo 15 godina nisu bili na godišnjem, oslobodimo obveza, a i da drugima damo priliku. Na Takmičenju risara proveli smo anketu u cilju unaprjeđenja manifestacije. Sadržaji se proširuju, pa će biti potrebe za uključivanjem većeg broja ljudi. Kulturni amaterizam je u krizi, ali mi se borimo protiv toga. Vjerujemo da publika prepoznaje energiju koja dolazi upravo iz entuzijazma. A to je ono što odlikuje Dužijancu.