Arhiv tekstova

»Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više, pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje, pa bi mi bilo svejedno«, napisao je Meša Selimović u romanu Derviš i smrt i u duhu tih njegovih riječi, sada, kada sam u svojoj pedeset i nekoj, udaljen od »mladosti koja se ničega ne boji, pa ni sebe«, napisat ću ovaj uvodnik, pipavo, pomalo plašljivo, kako i priliči mojim godinama.

Redatelj Luis Buñuel je još 60-tih rekao da skandal više nije moguć, ali nije rekao da bezobrazluk više nije moguć. »Šta je bre, Hrvati?«, rekao je Cane, pjevač srbijanskog rokenrol benda Partibrejkers u Sloveniji 1992., na prvom koncertu, kada su i Hrvati mogli vidjeti i slušati taj bend, u vrijeme koje se može najblaže okarakterizirati kao ne baš stvoreno za tulume. No, već 2014., na koncertu u zagrebačkoj Tvornici, isti taj Cane je rekao u stanki između dvije pjesme: »Palite svjetla da vidim ove divne ljude.« Fina promjena, nema što! 

Meni je dovoljno i sunce da vidim divne Subotičane, raznih nacionalnosti, moje sugrađane i nikome sigurno neću reći u nekoj nacionalnoj varijanti ono Canetovo »bre«, ni u ovo vrijeme koje nije baš stvoreno za žurke i nadam se da će sunca i dalje biti dovoljno, ali kada oni koje sebe nazivaju političarima ili domoljubima, počnu upravljati s osvjetljenjem, onim dnevnim ili noćnim, odmah nastaju problemi. Sjetimo se vremena kada su Srbi vodili besmislene ratove sa susjedima, čiji je cilj bio formiranje Velike Srbije. Hoćemo li sada reći »bre?« I što je sad? Tišina dečki? Na vlasti su sada u Srbiji bivši članovi radikalne stranke koji su zagovarali razne granice, primjerice Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. Rekao sam sad nešto što ne znate? Ljudi su zbog toga bili u rovovima i ginuli. 

No dobro, tu smo di smo, u kanikuli ovog ljeta, a nakon što je Povjerenstvo za dodjelu zvanja i priznanja usvojila prijedlog Saveza srpskih udruženja Sjevernobačkog okruga da Matija Bećković ove godine dobije zvanje Počasnog građanina Subotice, taj prijedlog je i usvojen ovoga tjedna na sjednici subotičkog parlamenta. Doma u kojem sjede osobe koje pomno prate književnost i koje su pomno pročitali djela Bećkovića. Znači, trebamo pretpostaviti da je nagrada dodijeljena zbog književnog rada. Ili? Možda je Bećković nečim drugim zadužio Subotičane? Možda ću to saznati jedne noći, pa ću pozvati zadužene majstore da upale sva svjetla, kako bih mogao pročitati stihove Bećkovića: »Molio sam za sluh fizičkih radnika, divio se njihovom surovom apetitu.« 

Stihovi su to pjesnika u službi naroda, tada socijalističkog, a kasnije estradnog nacionalizma, suradnika prvog jugoslavenskog erotskog časopisa Čik. Tu i mi, Hrvati, ne manjkamo glede nekadašnjih suradnika, pa još kad pjesnik Bećković kaže »Srpska vojska je zauzela Skadar i Jedrene, a ova ne može Borovo Selo i Tenje«, bravo političari za nagradu!

I da ne brzamo. Ovo je paralela, a ne poređenje. Ni jedan umjetnik u Hrvatskoj, a čija su djela značajna, nije davao potporu ministru kulture Hasanbegoviću koji je, među ostalim, izjavio i da »nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase«. Lijep pozdrav retrogardi, slična je situacija i s Bećkovićem. Fantom slobode, film kojim se Buñuel dobro našalio s pojmom slobode, može se pogledati, ali imate li i dalje snage ostati u iluziji slobode ili odlazimo?

Pitanje je – kamo?