Arhiv tekstova

Smrad. Možda gruba i preteška riječ, možda bi nekako finije zvučalo neugodan miris. Ali većina Somboraca bez imalo uvijanja reći će smrad, jer to je riječ koja najbolje opisuje ono što Somborci udišu ovih dana. A udisali su umjesto mirisa rascvjetale lipe (dakako u lipnju), umjesto svježeg večernjeg zraka za ovih sparnih srpanjskih dana smrad životinjskih leševa i to onaj najgori (ali, vjerujte mi: ne biste voljeli da vam opišem kakav, pa i neću). Zatvaraju se prozori već s prvim naletom smrada, koji sada ne pogađa samo žitelje Nove Selenče, već i one u centru, na Apatinskom putu, Logoru, a kako je krenulo još malo neće biti dijela grada do koga neće stići miomiris iz kafilerije. Da se ne lažemo traje to godinama, ali čini se smrdjelo je nekako manje, a i »gušili« su se samo Novoselenčani. Trajat će izgleda to još. Koliko? Pa to od Somboraca koji su čak i prosvjedima ispred kafilerije pokušali ukazati na problem smrdljivog susjeda uopće ne ovisi. Ne ovisi ni o onima koji vode grad, već o onima do kojih somborski miomirisi ne mogu stići ni da puše orkanski vjetar. E, kada su već tako daleko, pa što ih onda briga za somborski smrad, nije njima pod pendžerima. Da jeste, već bi našli neko rješenje i ne bi somborsku kafileriju ostavili kao jedino mjesto u cijeloj Srbiji u kojoj se spaljuju životinjski leševi i drugi otpad životinjskog podrijetla. Da, dobro ste pročitali. Sombor je jedino mjesto u cijeloj državi u koje stiže i prerađuje se sve ono što ugine na farmama ili privatnim gospodarstvima i tko zna gdje još sve ne i Sombor je jedino mjesto gdje stiže i drugi otpad životinjskog podrijetla. A kafilerija je stara i dotrajala. Smrdjela je i u neka normalnija vremena kada je u zemlji bilo još nekoliko sličnih pogona, a da neće danas kada radi punim (i preko toga) kapacitetom. (Jer oni sa sirovinom problema nemaju, dapače ima je i u suvišku.) Pitam se i što bi bilo da se svi pridržavaju zakona i da životinjske leševe i drugi konfiskat prijavljuju kafileriji, a ne zakopavaju kojekuda, što se itekako radi, jer dok stignu oni što preuzimaju leševe, dok se to plati, i čeka se, a i košta. 

Ali, vrarimo se mi na ovog smrdljivog susjeda. Kažu, bio bi manje smrdljiv kada bi se u modernizaciju pogona i filtere uložilo tri-četiri milijuna eura. Naravno poduzeće, koje je uzgred u državnom vlasništvu, te novce nema. Negdje ih valjda ima. Dok se ne nađu, pa i ne stignu, nema nam druge već izbjegavati svjež zrak s večeri i noću, jer ipak su u kafileriji uviđavni, pa nas guše samo noću. Danju nas (još) puštaju disati.