Arhiv tekstova

Priča o Blaženki i Goranu Beronja, priča je o dvoje mladih ljudi koji su prije pet godina odlučili da svoje poslove i život u Novom Sadu zamijene za nimalo lagan život na salašu. Učili su i rasli sa svojim salašom, a poslije pet godina salašarskog života zadovoljni su i kažu da jedan dan na salašu ne bi mijenjali ni za jednu godinu velegradskog života. A to da su sretni i zadovoljni ne moraju ni kazati, jer se to vidi već čim zakoračite na Nananin salaš, njihovo malo carstvo u kome Blaženka i Goran ostvare sve što smisle. 

Kažu, kada su prije pet godina došli živjeti na salaš bilo je raznih pitanja i komentara, ali dopustili su svima koji su htjeli da ih upoznaju, posjete, porazgovaraju. Danas su Blaženka, Goran i Nananin salaš nezaobilazna bezdanska priča i nema događaja u selu kome oni ne daju svoj značajan doprinos.

 

Delicija za one istančanog okusa

 

Ova priča ima i svoj početak, a on se dogodio kada su Blaženka i Goran shvatili da im više ne godi  život u gradu i trčanje s jednog posla na drugi. Imali su dovoljno hrabrosti sve to ostaviti i krenuti u jednu novu avanturu. A ta nova avantura bio je salaš u salaškom naselju Štrbac, kraj Bezdana. O tim prvima danima na salašu razgovaramo s Blaženkom u hladu prostranog dvorišta. »Koje su nam bile početne misli sada više ne  mogu ni sjetiti se, ali mogu reći da se naša vizija salaša i onoga što bismo na njemu radili definitivno promijenila. Krenuli smo s jednom idejom, ali kada smo vidjeli koje sve mogućnosti pruža jedan salaš prosto su nadolazile nove i nove. Poslije pet godina mi učimo, nadograđujemo svoje znanje, otkrivamo. Svakodnevno učimo od naših susjeda, ljudi koji nas okružuju, naših životinja, učimo na seminarima i jednostavno koristimo svaku prigodu da steknemo što više znanja i vještina«, priča Blaženka. 

I doista, samo netko tko strpljivo prikuplja znanje, uči na svojim pogreškama može istrajati skoro četiri godine u naporima da proizvede jedinstveni kozji sir. Krenuli su od svog malog stada kozica, širili ga, pazili i njegovali svoje životinje. Sada imaju 22 kozice i 14 jarića. 

»Ono što mi svi zaboravljamo je da je sve jedan proces tijekom koga se mora učiti, proces vašeg kontakta sa životinjicama, njeno oslobađanje. Životinjica koja živi bez stresa dat će vam kvalitetno mlijeko od koga ćete napraviti kvalitetan sir. Ali sve to ide postupno, dok ne dobijete delikatesni sir s plemenitim plijesnima, koga prepoznaju vrhunski majstori«, pojašnjava nam Blaženka njihovu poslovnu psihologiju u koju spada i svakodnevna njega i briga o sirevima. Prvi, oni mladi, mogu se jesti već poslije dva mjeseca, a oni delikatesni stari su i šest-sedam, pa i devet mjeseci. I što je zanimljivo, do recepture tog delikatesnog sira došao je Goran, a za taj svojevrsni eksperiment utrošio je 6.000 litara kozjeg mlijeka.  

Tehnologiju su svladali, a sada ih čeka isto toliko težak i zahtjevan posao, a to je osvajanje tržišta, jer bez obzira što njihova proizvodnja nije velika treba naći načina doći do kupaca. Pohvale za svoj sir  Blaženka i Goran već su dobili, i to ne od bilo koga. Probao je njihov sir Rene Bakalović, poznati hrvatski gastronom. Kuhar hotela u kome je za posjeta Srbiji odsjeo i princ Charles ne samo da je probao sir, već je na salašu muzao i koze. Njihov sir bio je dio u Italiji i Turskoj nagrađene gastronomske ponude poznatog vinara Radomira Veličkovića. Namjerno ovoga puta nećemo o tome s kakvim se sve birokratskim i zakonskim preprekama susreću Blaženka i Goran u svojim naporima da naprave svoju siranu. To je jedna posebna priča.

 

Salaš kao inspiracija

 

Delikatesni sir nije jedino što radi i proizvodi ovaj  poduzimljivi par. Rado primaju i goste, jer njihov salaš otvoren je za sve one koji se žele približiti prirodi. 

»Tu dolazimo do priče o multifunkcionalnosti jednog salaša. Može to biti neka žena koja će kuhati ajvar i pozivati ljude iz grada da joj se pridruže u tom poslu, netko će možda na svom salašu napraviti ribnjak, a ljudi će tu onda dolaziti da bi pecali. Ima još puno raznih ideja. Sljedeći korak  morao bi biti formiranje klastera koji bi imao potporu i države«, kaže naša sugovornica. 

Te svoje ideje, ali i još mnogo toga drugoga Blaženka pokušava realizirati kroz Turističku udrugu Vikend, gdje je aktivna članica, ali i Udrugu žena Feronia, gdje je na mjestu dopredsjednice. 

»Aktivno radimo u promoviranju bio vrtlarstva, organske proizvodnje i agroturizma, odnosno eko bio turizma. To su oblasti u kojima radimo i salaš je samo dio ove dvije udruge, ili, rekla bih, jedan bitan njihov kotač. Od prošle godine u okviru udruge Feronia Bezdan Nananin salaš je postao mjesto educiranja za organsku proizvodnju. U programima prekogranične suradnje surađujemo s udrugama koje se bave djecom i mladima. S nekim udrugama, kao što su one iz Osijeka surađujemo već tri-četiri godine«, priča nam ova poduzimljiva mlada žena. 

Cjelodnevni boravak djece na salašu podrazumijeva upoznavanje i druženje za životinjama, prepoznavanje samoniklog bilja, upoznavanje s osnovama jednog bio vrta, s proizvodnjom kozjeg sira i nešto što je djeci posebice zanimljivo, a to je glazbena radionica Lupalica, koju vodi Goran koji se inače bavi jazz glazbom i komponiranjem. I baš ovdje je pravo mjesto za upitati Gorana kakve veza imaju salaš i glazba, pa još jazz. 

»Isto je to. Principe glazbe mi smo samo primijenili na našem salašu. A što se tiče glazbe, nje se odreći ne mogu«, kaže Goran.

Ovom opisu svega onoga što rade Blaženka i Goran treba dodati i Blaženkin angažman na izradi reklamnih plakata za razne bezdanske manifestacije, pravljenje raznih slatkih delicija kao što su lijene pite ili medenjaci, tijesta od jaja sa salaša...

Gosti salaša su njihovi prijatelji, prijatelji njihovih prijatelja,  posjetitelji koji dolaze organizirano, a najvjerniji gosti su i članovi organizacije Mladi za turizam... To što se oni koji jednom dođu često vraćaju i ne treba čuditi, jer Blaženka i Goran ljudi su koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. I zato naslov s početka teksta – život u harmoniji. U njihovoj međusobnoj, u harmoniji s njihovim životinjicama (kako ih oni zovu), u harmoniji sa svim onim što je na i oko salaša. I tu je možda i ključ cijele priče – ne možemo mijenjati svijet oko nas, ali možemo sebe.