Arhiv tekstova

Za župnika u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zemunu, vlč. Jozo Duspara došao je prije 11 godina. Kada je došao u Zemun, iako mu srijemske župe nisu bile nepoznanica, ni slutio nije da će toliko vremena provesti u istoj župi. No, kako kaže, ne kaje se jer je uvijek svoje svećeništvo doživljavao kao poziv koji je spojen s poslanjem, jer budući da često u svojim propovijedima izgovara Kristovu zapovijed »Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje...« onda se sve to nekako uklapa u njegovu misiju pastoralne aktivnosti u Srijemu i njegov život. Tijekom svog dugogodišnjeg pastoralnog rada župnik Duspara velikodušno pomaže i rad kulturnih udruga u okviru župe, a dio njegovog rada odnosio se i na određena istraživanja broja katoličkog stanovništva u Zemunu nekada i sada. O ovim i nekim drugim temama, upravo kada je riječ o ohrabrivanju pripadnika hrvatske zajednice na očitovanju onoga što jesu, razgovarali smo sa župnikom Dusparom.

HR: Kako Vas je put doveo u Srijem i kako biste danas, nakon 11 godina boravka u Zemunu, ocijenili svoj pastoralni rad?   

Zaređen sam za svećenika 1979. godine u Đakovu  i kao svećenik Đakovačko-srijemske biskupije došao sam u Srijem, u to vrijeme i ne sluteći da ću toliki dugi niz godina ostati ovdje. Inače rođen sam u jednom malom selu bosanske Posavine Gornji Višnjik u župi Žeravac na raskrižju dviju općina Derventa i Bosanski Brod. Ali moje selo pripada općini Derventa. Tamo sam proveo djetinjstvo u obitelji s petero djece, što i danas vjerujem da je najveće bogatstvo koje su nam roditelji ostavili. Srednju školu sam pohađao u Zagrebu  u sjemeništu franjevaca konventualaca, no nakon vojske sam se ipak odlučio da budem diecezanski svećenik  te sam tako došao u Đakovo i završio teologiju. Inače, ljudi u Posavini su dosta vezani za Slavoniju tako da je nama bilo nekako prirodno svoje životne putove usmjeravati preko Slavonskog Broda pa dalje. U Zemun sam došao potkraj 1980. godine kao kapelan  kod župnika Antuna Kolarevića. Godine 1983. sam postavljen u župu Novi Banovci gdje sam ostao četiri godine. Ta župa nije imala stalnog svećenika skoro četrdeset godina. Nastojao sam je u zaista teškoj situaciji obnoviti što mi je prilično uspjelo. Nakon nekoliko godina bio sam premješten dublje u Srijem, u župu Golubince gdje sam ostao šesnaest godina. To su bile teške godine obilježene ratom, neizvjesnošću, progonom velikog broja hrvatskog stanovništva. Sve to je ostavljalo tragove u životu jednog svećenika  koji se  našao na vjetrometini teškog vremena, ali, hvala Bogu, upravo vjera u Njega, ljubav prema svome narodu i uopće prema svakom čovjeku, mi je davala i još uvijek daje snagu  da sam 2005. ponovno »zaorao« u župi Zemun  u kojoj sam i danas.

HR: Kakva je bila suradnja sa župljanima kada ste došli u Zemun, a kakva je danas?

Kada sam došao u Zemun, našao sam solidno stanje jer je moj predčasnik bio ugledan svećenik, povjesničar kojega su ljudi cijenili. Istina, mnogi su mislili da su u Zemunu stvari drugačije pa da on nije dovoljno pastoralno angažiran misleći na vjeronauk, okupljanje zajednice itd. Međutim, zadaća svećenika u Zemunu je  predstavljati Crkvu u najboljem svijetlu, biti raspoložen za susrete s pojedinačnim vjernicima, ući u njihove probleme i teškoće, ali također radovati se s njima u malim stvarima. Također, svećenik ovdje ima veliku zadaću raditi ekumenski i svakako humanitarno.Velika je zadaća pripremiti se i propovijedati na sprovodima gdje se okuplja veliki broj ljudi različitih uvjerenja. Ovo je veliki grad, mnogi naši vjernici žive u nacionalno miješanim brakovima i stalo im je da ih svećenik razumije i da se mogu pohvaliti kako je njihov svećenik jedan normalan čovjek koji poštuje prvenstveno svakog čovjeka i  koji voli svoje, a tuđe poštuje. U tom kontekstu sam i ja nastavio sa svojim aktivnostima i smatram da sam za ovih jedanaest godina na tom polju nešto uradio. Suradnja s mojim župljanima je korektna, nastojim ih upravo usmjeravati u vrijednostima očuvanja svog identiteta uz  naglašenu toleranciju. 

HR: U međuvremenu došlo je do osnivanja društava u okviru župe. Kako ocjenjujete suradnju s njima i od kolikog značaja je za Vas, ali i za samu župu, njihov rad u Zemunu?

Zajednica Hrvata Ilija Okrugić je osnovana prije mene još dok je bio moj predčasnik, a Društvo Hrvatske mladeži je osnovano u moje vrijeme. Obje zajednice su od velikog značaja, jer svojim radom nastoje čuvati hrvatski identitet Zemunaca. Istina, bilo bi bolje da su te institucije negdje u drugim prostorijama jer bi one time više pokazivale svoj civilni karakter i manje bi se preklapale u svom djelovanju sa župom. No, ne samo kod nas nego i u mnogim drugim krajevima svijeta su ove zajednice  uz Crkvu, jer je Crkva kroz povijest uvijek nastojala podržati i kulturni život Hrvata. Zato uz dobru suradnju vodstva zajednice i župnika sve to može biti veoma korisno i uspješno za obje strane.

HR: Kakva Vam je suradnja s državnim institucijama i s pripadnicima ostalih etničkih zajednica?

Mislim da danas možemo govoriti o korektnim odnosima između Crkve i društvene zajednice. Pozvani smo uvijek na svečanosti i obično se odazivam gdje sam lijepo primljen. Međutim, kada je u pitanju pomoć, ona je rijetka i nedovoljna. Postoji za nas jedan problem, a to je Zemun koji nije grad već samo jedna od općina Beograda, pa je većina institucija u nadležnosti grada tako da  mi i kao Crkva i društvo ulazimo u red s drugim institucijama na području grada. Postoji natječaj za crkve i vjerske zajednice koji svake godine raspisuje Ured za vjere gdje mi kroz taj natječaj dobijemo sredstva za organiziranje ekumenskih susreta crkvenih zborova. To je već postalo tradicija, a ove godine će biti peti susreti za redom. Nastojimo dovesti zborove svih kršćanskih crkava s ovih prostora. Za sada uspijevamo.

HR: Spomenuli ste ste jednom prigodom da ste imali pokušaja uvesti vjeronauk u škole, ali da to nije uspjelo. Zbog čega je to tako i ima li nagovještaja da se situacija promijeni na bolje?

Da, istina je. Obilazio sam škole interesirajući se za pokretanje školskog vjeronauka gdje sam u razgovorima s direktorima i razrednicima dobio uvjeravanja da učenika iz katoličkih obitelji ima, ali da roditelji nisu spremni djecu upisivati ni na što drugo što bi ih označavalo, bilo nacionalno bilo vjerski. Roditelji jednostavno ne žele da njihovo dijete bude po tom pitanju određeno. S druge strane, škole nisu uopće ispoštovale pravo roditelja da im se prezentiraju programi učenja vjeronauka kod upisa djece što su dužne. A to znači da mora biti pozvan predstavnik svake zajednice koji će zatim kod upisa djece predstaviti svoj program roditeljima. Tada bi roditelji bili slobodniji kod upisa i uvjerili bi se da katolički vjeronauk u školi može biti i da je moguće upisati dijete na katolički vjeronauk. Inače, upravo zbog svega toga danas katolička djeca umjesto vjeronauka pohađaju građanski odgoj. Žalosna je činjenica da danas ni jedno dijete u Zemunu ne pohađa katolički vjeronauk, a pohađaju župski.

HR: Istraživali ste statističke podatke o broju Hrvata u Zemunu. Što ti podaci govore, koliko je Hrvata nekada živjelo u Zemunu ili se barem tako izjašnjavalo, a koliko ih je danas? Primijeti li se i danas strah kod njih kada je riječ o izjašanjavanju o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti?

Nisam se ja baš ozbiljno bavio nekakvim znanstvenim istraživanjem, ali ne mogu neke činjenice baš tako proći a da se ne nametnu neka pitanja. Recimo, po popisu stanovništva 1961. godine Hrvata je bilo izjašnjeno 9.720 što je iznosilo 12,99 posto od ukupne populacije. Danas se u Zemunu Hrvatima izjašnjava oko tisuću ljudi. Također, po pripadnosti katoličkoj zajednici otprilike je slična situacija. Ujedno, vidi se da je po popisu 2002. godine naglo porastao broj neizjašnjenih. Također, neke naše župne statistike nam pokazuju da Hrvata i katolika ima, ali ih je u izjašnjavanju sve manje. Recimo, od 1950. do 1980. godine je kršteno 3.159  osoba. To nije mali broj i ne može se čovjek ne upitati zašto je to tako. Također, moram navesti da smo župa u Srijemu s najvećim brojem sprovoda godišnje, a kada prijavljuju ukop uglavnom kažu da su Hrvati. Broj sprovoda u prosjeku je od 90 do 100 što nam govori da u Zemunu ima znatan broj Hrvata. Od ove brojke krštenih bih također napomenuo bih da su se kasnije rađala djeca i unuci što sve ukazuje da je brojka od tisuću izjašnjenih Hrvata premalena. Neki će reći da je njihovo pravo o neizjašnjavanju legitimno, ali u privatnim razgovorima to ipak nije tako. 

HR: Zbog čega je po Vašem mišljenju takva situacija? Zašto Hrvati na ovim prostorima još uvijek ne iskazuju slobodno svoju etničku pripadnost?

Puno je toga protutnjalo kroz Zemun što je ostavljalo tragove. U više navrata ljudi su imali problema tako da su ipak izabrali da budu anonimni u velikom postotku. Danas realno fizičkih problema je manje, ali šutnja ili zatvorenost u sebe je znatno prisutna. Bez obzira koliko nas je, ali i danas se može čuti da u Zemunu žive Hrvati. S druge strane, Zemun je utopljen u Beograd  i on je samo jedna od njegovih općina i kao takav je periferija zbivanja u mnogim segmentima pa tako i u ovim sferama o kojima govorim. Možda odgovornost nose i mnogi Hrvati intelektualci koji su se nedovoljno ili čak slabo stavili u službu malom čovjeku da bi mu pomogli, da bi animirali i podržali ljude u njihovom izjašnjavanju.U Beogradu ima puno Hrvata intelektualaca. Mislim da je potrebno da sama država medijskim angažmanom ohrabri nacionalne manjine da se izjasne, da se upišu u posebni birački popis, da o svemu tome ljudi budu dobro obaviješteni pa će se stvari polako mijenjati, nadam se u pozitivnom smjeru. Postoje mnogi načini da država pomogne da se poštuju prava manjina i da ona budu zaista implementirana na djelu.

HR: U kojoj mjeri je Vaša zasluga kada je rad društava u Zemunu u pitanju kao i obnova rada pjevačkog društva Odjek? U kojoj mjeri djelovanje tih društava može promijeniti situaciju na bolje?

Kada sam došao u Zemun, pozvali su me da budem član upravnog odbora zajednice Hrvata što sam prihvatio smatrajući da je dobro da i ja, budući da je to stvar kulture, dam svoj doprinos u očuvanju kulturnih vrijednosti Hrvata u Zemunu. Od tada me biraju za člana upravnog odbora i smatram da je to dovoljno. Ne bih govorio o nekoj posebnoj zasluzi, to mi najmanje treba. Više bih govorio o zajedništvu koje nam je potrebno da bi naša stvar išla naprijed. U tom kontekstu sam htio u dogovoru s upravnim odborom osnovati pjevačku sekciju Zajednice Hrvata i dati joj naziv Odjek  kao uspomenu na nekadašnje veoma aktivno društvo iz 1896. godine čiju zastavu i danas župa čuva. Želim da zaista pjesma i odjek zbora  dopre do mnogih koji će pomoći zajednici živjeti i djelovati kao i da pjesmom ukaže da nas još ima i da želimo upravo ovdje živjeti. Odjek pjesme nam može pomoći da se javnost više zainteresira za Hrvate u Zemunu. 

HR: I pored svih problema u Vašoj župi aktivno u svim sekcijama, pastoralnom i karitativnom radu sudjeluje određen broj vjernika. Kako danas, nakon 11 godine, unatoč određenim problemima ocjenjujete suradnju s njima ?

Mislim da su vjernici  u najvećem dijelu zastupljeni u aktivnostima hrvatskih udruga, a svakako u pastoralnim aktivnostima što je normalno. Ljudi koji su vjernici su prešli onu kritičnu crtu s pitanjem izjasniti se ili ne. Zbog svoje vjere su nekada u prošlosti mogli imati neugodnosti, mogli su imati problema na poslu. Unatoč  tomu, oni su išli u crkvu i odgajali svoju djecu u vjerskom i nacionalnom duhu. Danas se takvima nije teško opredijeliti i javno izjasniti, ali nažalost takvih je sve manje. Odlaze, umiru oni velikani koji su hrabro nosili ove vrijednosti o kojima stalno govorim. Mlađe generacije kao da su izgubljene, liberalizam je prisutan u znatnoj mjeri, a iskreno zanimanje za vjeru je sve rjeđe što smatram da je loše. Suradnja s mojim župljanima je dobra. Nastojim po svakom segmentu biti aktivan u našoj zajednici. Mislim da u tome uspijevam. U moje župne prostorije svatko je dobro došao, jer smatram svojom zadaćom primiti svakog dobronamjernog čovjeka. To je nekada i važan pastoralni element.

HR: Što ćete Vi kao župnik još poduzeti kako bi se pripadnici hrvatske zajednice ohrabrili i očitovali to što jesu?

Teško je taksativno nabrojati što bih mogao u ovom momentu učiniti na promjeni mnogih elemenata da bi se Hrvati a i katolici više mijenjali u smjeru aktivnosti na bolje i vidljivije. Smatram da bi naše institucije morale više raditi na svojoj vidljivosti. One bi morale više tražiti i ostvarivati svoja prava tu gdje jesu. Uvijek možemo više učiniti. Moramo poraditi na optimizmu, na jačanju osjećaja slobodnog izražavanja svoje vjere i nacionalnog identitea. To važi i za druge nacije. U tome nam mora pomoći država Srbija kao i matična domovina Hrvatska, ali moramo prvenstveno sami sebi pomoći. Volio bih da u Beogradu i Zemunu u pogledu kulture preuzmemo sustav odgoja koji imaju Slovenci, a taj je da se zaposli  nekoliko osoba koje bi skupljale, upisivale i poučavale našu djecu na dodatne sate povijesti, jezika i kulture Hrvata. Normalno da te osobe budu podržane od obje države. Tu ideju sam ispričao svojevremeno predsjedniku Josipoviću i Nikoliću kada su bili u posjetu Tavankutu. Po priči nekih mojih župljana Slovenaca, taj model kulturnog odgoja ima uspjeha. No, u svakom slučaju svi moraju izaći iz sebe i shvatiti da nam je to važno. Ako se izjašnjavam Hrvatom i katolikom, onda moram poznavati svoju povijest, kulturu i vjeru inače ostajem neznalica i tako propadam. A što ću ja učiniti u svemu tome, to će pokazati vrijeme. Neću gledati sa strane i promatrati kako sve to nestaje. Bit ću optimist i pokazati da je malim koracima moguće učiniti velika djela.

HR: Koliko državne institucije mogu pomoći u tome?

Država u svakom slučaju može pomoći puno, prvenstveno kroz zakone koje donosi u parlamentu, zatim u lokalnim zajednicama. Mislim da nitko neće braniti općini Zemun da hrvatske zajednice cijene  kao svoju vrijednost kako bi svakom dobronamjernom čovjeku koji ovamo dolazi pokazala upravo vrijednost multietičnosti, a njeni građani pripadnici drugih nacija da se zaista osjećaju zaštićeno, sigurno i podržano. Dokle treba ići? Vjerujem do onog momenta kada će njeni građani, pripadnici manjinskih nacija i vjera uvidjeti da je država dobronamjerna, te da se prestanu plašiti je li dobro ili nije javno se izjasniti kao Hrvat, katolik ili netko treći.

HR: I na kraju, koliko je važno da se župljani informiraju na svom materinskom jeziku i koliko je važno postojanje čitaonice u Zemunu?

Važno je, upravo da bi se osnažila hrvatska zajednica. Svaki narod koji ima svoj jezik i pismo je prepoznatljiv narod. Jezik, kultura, povijest i mnogi drugi elementi ga čine vidljivim i poštovanim. Čitaonica ima za cilj da bude stup ili svjetionik našeg naroda koji će mu davati vidljivost puta. Kako će Hrvat nastupiti kao posebna individua ako ne zna povijest svoga naroda ili ako ne znamo tko su veliki naši književnici, prosvjetitelji, kulturni radnici. U multinacionalnoj sredini vjerujem da će svatko biti više cijenjen i poštovan ako dobro poznaje ono što je njegovo, a često će biti ponižavan ako je neznalica. Knjižnica ima cilj približiti sve ovo našem narodu. i zato je ona osnovana.