Arhiv tekstova

Za ovih četvrt i nešto stoljeća do mile volje smo se mogli naslušati izjava građana da političarima ništa ne vjeruju i uvjeravati se istodobno da netko umjesto njih na dan izbora tim istim političarima daje na stotine tisuća, pa i milijuna glasova. Jedan od bizarnijih primjera u posljednje vrijeme – ako takva kategorija kod nas još uopće postoji – svakako je obećanje premijera Srbije Aleksandra Vučića, koji je prigodom susreta s predsjednicom Hrvatske Kolindom Grabar – Kitarović obećao mještanima Donjeg Tavankuta asfaltiranje dvije ulice, a za čiju je provedbu, kako je rekao, osobno zadužio novoizabranog (imenovanog, svejedno) gradonačelnika Subotice Bogdana Labana.

Vojnički poslušno Laban je odmah nakon izbora za gradonačelnika potvrdio da će mu zadatak što mu ga je dao zapovjednik stranke i još uvijek aktualni mandatar za sastav buduće Vlade biti među prioritetima na poslu kog se 23. lipnja i formalno prihvatio. Rekao je novi gradonačelnik i da će, naravno, voditi računa o komunalnoj infrastrukturi ostalih prigradskih naselja, ali (mu) je svakako u ušima najjače odjeknuo nalog o ulicama u Donjem Tavankutu, a kod vojnika partije (čije upravo takvo ustrojstvo unutar Srpske napredne stranke Gojko Radić s ponosom ističe) javnoj zapovijedi nadređenog podređeni ne može (javno) proturječiti.

 

»Čvornica« na kraju sela

 

Mještani Tavankuta – bar oni koji nisu članovi SNS-a – kao pravi civili, slobodno i bez ičijeg diktata za Hrvatsku riječ iznijeli su svoja stajališta glede posjeta predsjednice Hrvatske i (tehničkog) premijera Srbije njihovom selu. Anica Galić za Vučićeva obećanja kaže kako je »i to dosta, ako ne mož više«. S obzirom na to da živi u Gornjem Tavankutu, njoj su, naravno, najpreči problemi naselja u kom živi. Prije svega, riječ je o asfaltu koji povezuje nedavno započetu obnovu mrtvačnice u Gornjem s Donjim Tavankutom, a naselje je, kaže, i bez vodovoda i kanalizacije. Osim toga, i Dom u Gornjem Tavankutu je zapušten, a nema niti igrališta za djecu, te su sve to, kaže naša sugovornica, razlozi zbog kojih se ljudi, napose mladi, sele iz Gornjeg u Donji Tavankut. Upitana vjeruje li nakon svega onomu što političari obećaju, Anica Galić kaže da »viruje, nije da ne viruje«, dodajući kako nešto od obećanoga i ispune, a nešto ne.

Zorana Tankosića s Čikerije zatekli smo kako s kolegicom uređuje javnu površinu u Donjem Tavankutu. Čuo je, kaže, za susret visokih dužnosnika Hrvatske i Srbije, ali, osim »inserta« kog je vidio na televiziji, u detalje nije upućen. Čuvši za Vučićevo obećanje, Tankosić kaže kako je to »u redu« iako bi, po njegovim riječima, o takvim stvarima brigu trebali voditi čelni ljudi grada i sami mještani Tavankuta. Kao i njegova prethodnica, i Zoran za Čikeriju kaže kako je jedan od većih problema što nema asfalt(a). »A nema ni svita, ni škule«, pa je to osnovni razlog što ljudi odlaze. Kada je riječ o Vučićevoj izjavi, Tankosić kaže kako, hvala Bogu, obećanja ima, ali je pravo pitanje kamo će novac otići.

Gordana Nimčević iz Donjeg Tavankuta kaže kako sumnja da će išta od onoga što je tijekom susreta predsjednice i premijera obećano biti i ispunjeno. Razlog za to je jednostavan: političari jedno kažu, ali drugo rade. A kada je riječ o stvarima koje bi u selu trebalo riješiti, ona na prvo mjesto navodi divlji deponij. Podsjećanja radi, ona kaže kako su političari još uoči prethodnih izbora obećavali da će taj problem biti riješen, pa, eto... smetlište prema šumi na Čikeriji od tada i dalje raste. Osim toga, kaže Gordana Nimčević, i Donji Tavankut je bez vodovoda i kanalizacije, a neka kućanstva (poput njenog) nemaju čak niti fiksni telefon. Svoje selo opisuje kao »čvor na kraju«, te u tome i vidi razlog što za njega rijetko kad »dotekne«. Tim prije se čudi informaciji da iz Gornjeg ljudi dolaze živjeti u Donji Tavankut, jer, kaže, sve veći broj ljudi odlazi iz Donjeg Tavankuta, ne u Suboticu nego u inozemstvo.

Želja zvana dogovor

 

Po riječima Antuna Merkovića tužno je što se o asfaltiranju ulica u njegovom selu govori(lo) na sastanku dva visoka predstavnika države, jer, kako kaže, izuzetno loša infrastruktura Donjeg Tavankuta svakako ne spada u dio posla kojega obavlja jedan premijer. Bez obzira na veliku razuđenost sela, a samim tim i na probleme oko pristupa glavnim prometnicama, Merković kaže da ni samo središte Donjeg Tavankuta nema ni 60 posto potrebne infrastrukture. On posebno ističe problem trotoara na najfrekventnijim mjestima u selu zbog čega je, kako kaže, u posljednjih desetljeće i pol najčešće bilo i pogibija u prometu. Kao dugogodišnji član Skupštine Mjesne zajednice Tavankut (12 godina u kontinuitetu) Merković kaže da je zagovarao opciju po kojoj bi predstavnici mjesnih zajednica s čelništvom Grada napravili dogovor oko infrastrukturnih prioriteta u prigradskim naseljima, a koje bi se, kao projekti, financirali iz proračuna lokalne samouprave. Uostalom, Merković kaže da je to samo vraćanje sredstava naseljima čiji stanovnici kroz porez, takse, naknade ili na neki drugi način također pune lokalni proračun. Do susreta takve vrste ipak nikada nije došlo, a razloga za to, su po njegovim riječima, dva: ili je riječ o nedostatku dobre volje rukovodstva Grada (u bilo kom mandatu) ili su prioriteti, umjesto onih životnih, određivani po partijskoj liniji. Osim toga, on ističe da vijećnici Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) već dulje vrijeme nemaju nikakvu snagu u Skupštini grada, te iz toga izvlači zaključak kako je zapuštenost Tavankuta zapravo refleksija političkih snaga i odnosa u lokalnom parlamentu. Međutim, za razliku od svojih prethodnika, Merković vjeruje da će obećanja biti ispunjena, a kao pokriće za to navodi riječi republičkih i pokrajinskih zastupnika da postoji ozbiljna namjera da se drugačije pristupi rješavanju problema, ne samo u Tavankutu, nego općenito – i u Vojvodini i u Srbiji. U prilog tomu on navodi i vlastiti osjećaj da nakon susreta Kolinde Grabar – Kitarović i Aleksandra Vučića »postoji ozbiljna spremnost da se na tim stvarima poradi«, iako je, kako kaže, to prvenstveno stvar predstavnika mjesnih zajednica i lokalnih samouprava. Iz svega rečenog, naravno, Merković vjeruje da će novi gradonačelnik, kao poslušan vojnik partije (prim. a.), ispuniti ono što je predsjednik stranke umjesto njega i obećao.

 

Praznom kasom za novom trasom

 

A kada smo već kod obećanja, nije za potrebe ovog teksta zgoreg pomoć potražiti i od predsjednika DSHV-a Tomislava Žigmanova, koji je i sam prisustvovao spomenutom događaju kom je u javnosti s obje strane granice dan (pre)veliki značaj.  Po njegovim riječima, Vučić je tom prigodom prisutne velikodušno častio obećanjem o asfaltiranju dvije glavne ulice u Tavankutu, i to u roku od mjesec dana, a da pri tome nisu precizirani detalji o kojim je ulicama riječ, u kojoj dužini, koliko će stajati ti radovi, tko će ih izvoditi i iz kojih će sredstava oni biti financirani. Ne sumnjajući, naravno, u Labanove dobre namjere i spremost da to i učini, kao otežavajuću okolnost – nikako, naravno, ne i kao ispriku – u realizaciji ove plemenite nakane već u startu je iskrsao jedan potencijalni problemčić. Naime, kako je gradonačelnik rekao, prvog dana nakon stupanja na novu dužnost naišao je na praznu gradsku kasu! Koju su mu, kao takvu, ostavili isti oni koalicijski partneri koji su i u novom sazivu Skupštine grada sklopili vladajući savez. Vratimo li se stoga opet Vučiću i njegovim obećanjima, (pri)sjetimo se i jednog svježijeg iz njegovog bogatog repertoara: sastav nove Vlade obećao je za 16. lipanj.

Pogledajte kalendar. I sve će Vam biti jasno.